Vrijedi li glasati za Most koji vječito bira biti u oporbi?

U predizbornoj kampanji glasači desnice bili su izrazito podijeljeni između Domovinskog pokreta i Mosta, stranaka od kojih su birači i jednih i drugih očekivali zajednički izlazak na izbore. Na društvenim mrežama i u međusobnim razgovorima unutar obitelji te u krugu prijatelja razvijale su se žestoke debate koja je od te dvije stranke „desnija“ i bolja opcija za izabrati. Takozvani „mostaši“ tvrdili su da je DP zapravo „Imovinski pokret“ koji se želi bogatiti na novoj pljački Hrvatske, optužba je to koja je bila usmjerena na Marija Radića, vukovarskog poduzetnika i zamjenika predsjednika DP-a Ivana Penave. Tu retoriku i optužbe redovito je ponavljao vrh Mosta, poglavito Nikola Grmoja, navodeći da je Radićev najveći krimen to što je suvlasnik Pevexa u kojem udio ima i kontroverzni poduzetnik Pavao Vujnovac. Drugi prigovor Mosta na moguću koaliciju s DP-om bila je izvjesna postizborna suradnja i sastavljanje vlade s HDZ-om za koji se očekivalo da će biti relativni pobjednik izbora.

S druge strane, ako je vjerovati Radiću i Penavi, DP je uvijek bio otvoren za zajednički izlazak na izbore s Mostom kako bi se postigao značajniji uspjeh od 20, 30 ili više mandata, što bi u mogućim pregovorima s HDZ-om igralo veliku ulogu oko podjele ministarstava i odgovornosti unutar vlade. Iz DP-a nisu bježali od realnosti da vrlo vjerojatno neće osvojiti niti približno 76 mandata i da će morati koalirati s jedinom strankom koja je po vrijednostima, političkoj orijentaciji i programu bliska DP-u, a to je HDZ. Nije sigurno Možemo! ili Peđin SDP.

Most je pak svojim biračima poručio da neće koalirati s HDZ-om, čime je ostavio mogućnost priklanjanju Partiji Peđe Grbina i Zorana Milanovića. Istaknuli su kako im je Možemo! neprihvatljiva opcija, no zapitajmo se ima li između SDP-a i Možemo! ikakve značajne razlike? Ako se Most definira kao desna opcija, a u tu svrhu je sklopljena i koalicija s Hrvatskim suverenistima, kako je uopće moguća suradnja s Dalijom Orešković, Krešom Beljakom, Ankom Mrak Taritaš, Grbinom i Puljcima? Daliji se redovito priviđaju ustaše i fašisti, Anka se u posljednje vrijeme izgrađuje kroz protivljenje Vatikanskim ugovorima, Peđa između Tita i Stepinca uvijek bira Tita jer se Stepinac nije „dobro ponašao“ tijekom rata, a na Krešu ne treba ni trošiti riječi. Kako su točno Most i suverenisti zamislili provoditi svoje suverenističke i antiglobalističke politike sa spomenutom družinom?

HDZ neće nestati preko noći, riječ je o stranci starijoj od Republike Hrvatske s mnoštvom članova, glasača i simpatizera. Vjerojatnost da će HDZ odjedanput na izborima dobiti desetak mandata ravna je nuli. Ono što jest moguće je biti svojevrsni korektiv te stranke, odnosno usmjeriti stranku prema desnijim politikama u kojima se neće bezrezervno slušati Milorada Pupovca i Ursulu von der Leyen. HDZ u koaliciji sa SDSS-om i HNS-om nije ista stranka kao u koaliciji primjerice s Mostom. Tko je za desnicu bolji ministar vanjskih poslova, Davor Ivo Stier ili Gordan Grlić Radman? Ili ministar kulture, Zlatko Hasanbegović ili Nina Obuljen Koržinek? Poanta je ući u vlast, odnosno cilj sudjelovanja na izborima je zadobiti povjerenje što većeg broja birača i ako je moguće sudjelovati u vlasti, bilo kao većinski ili kao manjinski partner. Promjene se neće dogoditi prepirkama u praznom Saboru i vikanjem imena tajkuna koji pljačkaju Hrvatsku dok vam predsjednik Sabora ne dodijeli opomenu. Ovdje je DP bio iskreniji i realniji od Mosta koji je kao desna opcija unaprijed odbacio koaliciju s HDZ-om, ali je bio spreman ući u suradnju sa strankama koje imaju dijametralno suprotne stavove i politike, apsolutno nekompatibilne sa onime za što se primjerice zalaže Marin Miletić ili sada već bivši član Nino Raspudić.

U danima nakon izbora, pogledavši jednostavnu matematiku, vodstvo DP-a zaključilo je kako je HDZ najizgledniji partner za sastavljanje vlade. Uostalom, birači DP-a su to i očekivali ako DP ne osvoji 76 mandata. Naravno, postavljeni su minimalni uvjeti za suradnju, poput odsustva SDSS-a Milorada Pupovca i ekstremno lijeve stranke Možemo!. Most je, uvidjevši da u vlasti neće biti jer je unaprijed odbacio sastavljanje vlade s HDZ-om, pokrenuo inicijativu sa „Rijekama pravde“ i svim ostalim opcijama izabranim u Sabor kako bi se rušio HDZ. U tu svrhu, Grmoja je zvao i Domovinski pokret moralno ga ucijenivši kako o njemu ovisi hoće li Hrvatskom opet zavladati korupcija ili ne? Iz DP-a je stigao odgovor kako se trebalo koalirati prije, a ne poslije izbora. U cilju rušenja HDZ-a i provođenja politika Peđe Grbina i stranke Možemo! Most se svrstao na stranu ljevice i ozbiljno narušio povjerenje svojih birača. U danima nakon izbora Grmoja i Petrov bili su pogubljeniji od samog Peđe. Još više su se distancirali od DP-a, a približili se ciljevima gubitnika izbora koji ionako nikada ne bi htjeli biti u vladi s Mostom. Neki će reći da je Most ostao dosljedan i vjeran samome sebi, dok će drugi reći kako je Most stranka koja svojom voljom bira biti u vječitoj oporbi.

U HDZ-u Most vidi najvećeg političkog neprijatelja i mjesto velike korupcije, s čime se slaže velika većina naroda, i na desnici i na ljevici, no kako to da ne prepoznaje da „Rijeke pravde“ nisu to za što se izdaju? To što Grbin, Mrak i ostatak partnera viče kako su oni pravedni, dobri i nepotkupljivi, a HDZ je jako zločest, ne znači da su u potpunosti u pravu. Milanovićeva i Račanova vlada nisu bile ništa bolje od HDZ-ovih, štoviše, bile su težak uteg napretku i gospodarstvu Hrvatske.

Ovih dana svjedočili smo i osipanju Mosta, što bi mogla biti i kulminacija svih promašenih poteza prije i nakon parlamentarnih izbora. Stranku su napustili Nino Raspudić i Marija Selak Raspudić, sukobivši se s Marinom Miletićem i predsjednikom Petrovom oko liste za europske izbore. Ovo bi mogao biti početak kraja Mosta kao snažne stranke koja konkurira biti treća najsnažnija politička organizacija u državi. Bračni par Raspudić podigao je Most iz mrtvih nakon što je stranka praktički nestala kao relevantan politički faktor, a i sam Miletić je tome doprinio davši joj i kršćanski karakter, uz onaj nacionalni koji je došao s Ninom Raspudićem.

Jučer je predsjednik stranke Božo Petrov novinarima objašnjavao poziciju Mosta govoreći kako HDZ treba poslati u oporbu, no što znači poslati ga u oporbu ako je relativni pobjednik izbora s više nego dobrim šansama za sastaviti vladu? Govorio je i kako je za suradnju s DP-om i okupljanje desnice, no što hrvatski birači imaju od toga nakon što su izbori već provedeni? Nadalje, Petrov je ponovno snažno odbacio suradnju s tri stranke: HDZ-om, Možemo! i SDSS-om. Spomenuo je i mogućnost koalicije sa SDP-om, ali pod uvjetima da će se provoditi nacionalne i obiteljske politike, u skladu s dubokim uvjerenjima glasača i članova Mosta. U prijevodu, Most će biti u oporbi, opet.

Birači Mosta, ali i općenito birači desnice, sada važu vrijedi li ili ne glasati za Most, možda i na ponovljenim izborima ukoliko ih bude? Biti u oporbi u politici znači biti gubitnik, a nitko se ne kladi na gubitnika iz očitih razloga. Hrvatsku se ne može mijenjati iz oporbe, HDZ se ne može smijeniti i ukloniti ili reformirati iz oporbe, zadobiti još više povjerenja građana također se ne može dobiti u oporbi, već u vlasti gdje se mogu provoditi konkretne politike na dobrobit građana. U konačnici, možemo se zapitati hoće li nam biti bolje u državi u kojoj HDZ sastavlja vladu s Pupovcem, Čačićem i HNS-om (postoji li uopće ta stranka?) ili sa Domovinskim pokretom, Hrvatskim suverenistima i pokojim članom Mosta?

Propustivši povijesnu priliku sklopiti predizbornu koaliciju s DP-om Most je počinio prvi u nizu promašenih poteza kojim je razljutio svoje desno biračko tijelo. Drugi promašaj bilo je odbijanje bilo kakvih pregovora za sudjelovanje u vlasti, a treći je bila angažiranost da se desnica poveže s ljevicom u Peđinom pokušaju da postane pobjednik izbora. Na kraju, Most si je pored svih problema zabio i autogol ovom aktualnom unutarstranačkom sapunicom, što god to bilo u pozadini, za birače je izgledalo vrlo ružno i odbojno. Sljedeće četiri godine opet ćemo slušati Grmoju kako viče: „Pavao Vujnovac!“, ili Troskota: „Frane Barbarić!“. Od toga hrvatski narod nema ništa.