Zamislimo vladu Rijeke pravde, Možemo! i Radničke fronte…

Otkucala je ponoć, ulazimo u 18. travanj 2024. i Državno izborno povjerenstvo objavljuje prve neslužbene rezultate izbora po kojima su „Rijeke pravde“ relativan pobjednik, a (ne)ugodno iznenađenje izbora su stranka opasnih namjera Možemo! i stranka još opasnijih namjera Radnička fronta. HDZ konačno gubi vlast, ostaci ostataka Plenkovićevih ministara nazivaju svoje odvjetnike, Andrej Ursulu ne bi li je upitao ima li kakav otvoreni natječaj u Bruxellesu, a stranke desnice se međusobno optužuju tko je kriv za razjedinjenu nacionalnu i konzervativnu opciju koja je opet na izbore izašla u nekoliko desetaka varijanti. U izbornom stožeru Partije i pridruženih stranaka koje samostalno ne prelaze izborni prag maše se crvenim zastavama, a u pozadini se vidi i jedna hrvatska. U stožeru Možemo! pak prevladavaju zelene stranačke zastave i one religijske duginih boja. Manjak crvenih kod Možemo! nadoknađuje stožer Radničke fronte gdje su sovjetske zastave u većini, pokoja dugina, a hrvatske niti u primisli.

Stranke ljevice sa zastupnicima nacionalnih manjina imaju i više nego dovoljno ruku za sastaviti vladu u kojoj Peđa neće biti premijer. Predsjednik države Zoran Milanović vidjevši s kime mora sastavljati vlast odustaje od pozicije premijera i vraća se na Pantovčak jer je i za njega ovo previše. Sandra Benčić uskače na prazno mjesto i istiskuje Peđu uvjerivši ga da je ona kao žena puno bolji kandidat – jer je žena, a Peđa je muškarac. Na taj argument, a za boljitak Hrvatske, Peđa ostavlja svoj ego po strani i Sandri i Sorosu ostvaruje snove. Poput Karamarka prilikom izbora Kolinde za predsjednicu države sada Peđa viče: „Imamo premijerku!“ Katarina Peović prihvaća koaliciju na nagovor svojih kolega iz Možemo! i SDP-a koji ju uvjeravaju da se radi o novoj Narodnoj fronti protiv domaćih izdajica i suradnika okupatora, te joj obećavaju resor rada i mirovinskog sustava. A tko su ostali ministri u Sandrinoj vladi? Za početak, što ćemo s Peđom? Mogao bi biti predsjednik Sabora, što bi bila i više nego dobra utješna nagrada.

Krenimo na popunjavanje Sandrine vlade… rekli smo da ministricom rada, mirovinskog sustava i socijalne politike postaje Katarina Peović. Ona izbacuje riječ obitelj iz naziva ministarstva, ali ubrzo i Sandra izbacuje nju iz vlade nakon što Kata krene s provedbom svojih Marxom i Lenjinom nadahnutih politika. Kao i prije izbora, Katarini opet poručuju da pretjeruje s retorikom i komunističkom ideologijom. Međutim, vlada se ne raspada jer ima osam najvrjednijih žetončića – takozvane manjince. Resor rada preuzima netko iz Možemo! tko je poput naše Sandre dugo studirao, a gotovo ništa važno u životu nije radio.

Ministarstvo zdravstva preuzima tko drugi nego vrhunska psihijatrica s ocjenom 1.7 na stranici najdoktor gdje ostali političari imaju vrlo dobre ili odlične ocjene. Možda bi i Ivana imala barem trojku kada bi znala razliku između muškarca i žene.

Ministarstvo obrane dobiva najveći pacifist s ovih prostora i čovjek neizmjerne savjesti i morala Gordan Bosanac. Jedino što mu se sviđa u vojsci su naši mladi dečki koje će pokušati nagovoriti da napuste vojsku kako bi u njezine objekte smjestio ilegalne migrante.

Ministarstvo graditeljstva ne dobiva Anka Mrak Taritaš, već Milorad Pupovac koji povećava svoj plan o gradnji 40 srpskih kulturnih centara na barem njih 400. Anka dobiva resor financija iz razloga koji su toliko očiti da ih ni ne treba navoditi.

Krešo Beljak kao čovjek s iskustvom s pravosuđem dobiva što drugo nego – ministarstvo pravosuđa i uprave. Konačno dobiva priliku i kao ministar vikati na političke protivnike: „Bando, lopovi, kriminalci, mafijaši!“ S koje god strane zakona, Krešo se razumije u zločin i kaznu.

Mislili ste da ste se riješili Radimira Čačića? Ne tako lako, Radimir se vraća kao bumerang i ponovno zasjeda na čelo ministarstva gospodarstva! Ujedno dobiva i funkciju potpredsjednika vlade kao jedan od najboljih kadrova „Rijeke pravde“.

Ministarstvo znanosti i obrazovanja dobiva bračni par Puljak, dakle i Ivica i Marijana. Vlada kojoj je stalo do znanosti i obrazovanja mora imati ne jednog već barem dva velika uma na čelu tog resora. A što drugo mogu raditi osnivači stranke Pametno nego biti ministri obrazovanja? Ovo je bio Sandrin najlakši odabir.

S obzirom da treba popraviti rodnu ravnopravnost ili ju narušiti s prevelikim brojem žena u vladi, jedan od resora mora dobiti i Rada Borić. Ministarstvo vanjskih i europskih poslova kao stvoreno je za Radu koja ima iskustva u inozemstvu i uvijek je spremna uvesti nove postmodernističke ideologije i ekstremno lijeve prakse u našu zemlju.

Postavlja se pitanje što ćemo s ministarstvom branitelja? Partizani su već odavno mrtvi, a oni živi se niti ne sjećaju Drugog svjetskog rata jer su se rodili tek nakon što su se posvadili Tito i Staljin. U spomen na sve žrtve nekog rata devedesetih i kao zalog za pomirenje i mir između naših naroda i narodnosti Sandra ukida to ministarstvo te simbolično baca venac u Dunav.

Ministarstvo kulture dobiva Dalibor Matan… ne, ne. Takav je bio plan, no patrijarhat je sve pokvario. Vili Matula postaje novi ministar kulture! Urša Raukar koja se kao kandidat za ovaj resor nalazila na trećem mjestu za utjehu dobiva ministarstvo državne imovine zbog svog bogatog iskustva u raspolaganju privatnom imovinom. Na tome joj nismo zavidni, za razliku od bivše ministrice Peović.

Osim ministarstava još je brojnih funkcija za popuniti, ali Sandra će znati kako. Poučena iskustvom koje ima Senf i vladavinom Možemo! u Zagrebu, Hrvatska će konačno doživjeti svoj odrast. Zaboravili smo na Daliju! Nju će Sandra poslati u rovove saborskih klupa gdje će obavljati ulogu koju je za HDZ vršio Hrvoje Zekanović – nazovite to kako god hoćete!