Zašto je ljevici toliko stalo imati što više stranaca i migranata u Hrvatskoj?

Stišale su se strasti oko proslave Nove godine na Trgu bana Jelačića na kojem se okupio veliki broj stranaca koji rade u Hrvatskoj. Neki su se našalili kako je jedini Hrvat na Trgu bio ban Josip Jelačić, a društvenim su se mrežama dijelile različite šale na račun slike stranih radnika kako dočekuju Novu godinu. Ida Prester i Let 3 u Senfovom Zagrebu privukli su na glavni gradski trg samo one koji ne znaju tko je Ida, tko su transvestiti u haljinama i kakve divote od pjesama pjevaju.

Stranih radnika u Hrvatskoj trenutno je oko 150 000 s tendencijom rasta, o čemu je govorio guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić koji bih ih htio vidjeti još barem par stotina tisuća. Procjene su da će do 2030. godine u Hrvatskoj živjeti i raditi do pola milijuna stranih radnika, što bi značilo da će svaki četvrti radnik u Hrvatskoj biti stranac. Ovakva nagla promjena demografske slike, izumiranje hrvatskog naroda i njegovo masovno iseljavanje iz zemlje trebala bi biti prva i najvažnija vijest gotovo svakog dana u zemlji. Uz to, imamo i veliki problem na granici gdje se krijumčari i ilegalni migranti s policijom igraju lovice kao da se radi o zemlji Trećeg svijeta, a ne članici NATO-a, Europske unije i Schengena, kako se voli hvaliti namještenik Europske komisije u Hrvatskoj Andrej Plenković. Iz same vlasti dolaze nam vijesti kako u Hrvatsku treba uvesti još stranaca, pa još stranaca i onda opet još stranaca kako bi se popunila ispražnjena mjesta na tržištu rada. Europa je već praktički počinila kolektivno samoubojstvo uvozeći u zemlju strance, bilo legalno ili ilegalno, potrebno je tek koje desetljeće da se ostvari ona prijetnja jednog migranta Dancu: „Mi imamo po petero djece, vi tek jedno ili dvoje, mi ćemo zavladati.“

Naši političari predvođeni Idom Prester nas uvjeravaju kako su naši stranci dobri, umiljati i bezopasni, što mnogi od njih sigurno i jesu, ali kada postanu značajna polumilijunska manjina kojoj će naši mudraci još i dati pravo glasa, stanove, zemljišta i povlastice koje nisu imali ovi koji su otišli, tada se možemo pozdraviti sa svojom državom, mirom i sigurnosti koju smo uživali od kraja rata. Dovoljno je pogledati najrazvijenije države Europe i njihovu useljeničku politiku koja nije uspjela. Bruxelles, Pariz, Stockholm i Berlin više nisu gradovi kakvi su nekada bili. Kažu Zagrebu i Hrvatskoj se to neće nikada dogoditi jer mi uvozimo samo radnike, no to je tek početak. S radnicima već stižu i obitelji, a lijeva politička scena oduševljena je svima u Hrvatskoj koji nisu Hrvati. Sjetite se samo postrojavanja drugarice Peović stranih radnika pod Titovom slikom, ili vatrenog Sandrinog govora o bangladeškom šivaču čije je ljudsko pravo doći raditi u Hrvatsku ako on to želi. Beograđanka Ida stala je u obranu stranih radnika na Trgu i njezine su riječi prenijeli svi mediji koji već marljivo rade na dobrim i toplim pričama o strancima u Hrvatskoj. Svi su dobrodošli i bez problema ulaze u Hrvatsku, osim hrvatske dijaspore koja se želi vratiti u svoju domovinu. Njihovi papiri kao da putuju tehnologijom 18. stoljeća na stolove hrvatskih birokrata. Gdje su pozivi onima koji su nedavno otišli? Gdje su mjere i poticaji za povratak Hrvata koji su nam u susjedstvu u Njemačkoj, Austriji i drugim zemljama?

U obranu stranih radnika uskočila je i bivša ministrica vanjskih poslova Hrvatske i miljenica našeg naroda Vesna Pusić. Ona Vesna koja je silovanim Vukovarkama poručila da dođu na gay pride i solidariziraju se s homoseksualcima i lezbijkama, ona Vesna koja je prijetila hrvatskim umirovljenicima da neće dobiti mirovine ako ne glasaju za ulazak Hrvatske u Europsku uniju, ona Vesna koja je vatreno branila hrvatske interese na čijem joj je doprinosu zahvalan cjelokupan hrvatski narod. Kakav se to ponos Hrvatske skupio na jednom mjestu braneći strance od vlastitog naroda – Ida Prester, Katarina Peović, Sandra Benčić i Vesna Pusić. Jedna živi u Beogradu, druga bi voljela da je Beograd ostao glavni grad, treća živi na periferiji Globalnog sjevera, a zadnja bi voljela biti ministrica vanjskih poslova Republike Hrvatistana.

U objavi na X-u Vesna je o šalama na račun stranih radnika na Trgu napisala: „Ova fotografija s ovim komentarom obišla je društvene mreže kao neki vic ili izrugivanje. To mi je potpuno nerazumljivo. Ovo je ekstremno optimistična fotografija i ogroman kompliment hrvatskom društvu, pitanje koliko zaslužen.“

Političarka koja je sudjelovala u vlasti presretna je i uspjehom smatra činjenicu da je u Hrvatskoj više od sto tisuća stranih radnika. Bi li ove slike bilo na društvenim mrežama da sve vlasti unazad 24 godine ne tjeraju Hrvate izvan zemlje, ne brineći o demografskom slomu i masovnom iseljavanju i pražnjenju Slavonije, Like, Banovine i drugih hrvatskih krajeva? Glavna radna snaga bit će Nepalci, Pakistanci, Indijci i tko zna tko još i to bi trebao biti optimističan razvoj događaja i kompliment hrvatskom društvu, a očito i kompliment Vesni Pusić koja je također doprinijela ovoj slici na zagrebačkom glavnom trgu. Prvo što je Vesni nerazumljivo jest to što se ljudi šale na društvenim mrežama sa slikom stranih radnika na Trgu. Što bi trebali napraviti? Dočekivati ih na crvenom tepihu i stiskati im ruku svaki dan što rade u Hrvatskoj? Što Vesna želi reći ovom objavom na X-u. Iako ona to ne vidi, Vesna je puna predrasuda, jer ovdje je željela reći kako bi svi trebali biti sretni što se stranci vesele i sa nama slave, umjesto da nas pikaju i siluju kao što se to događa primjerice u Berlinu u novogodišnjim noćima. Ovo je i ogroman kompliment hrvatskom društvu koje ga ono nije zaslužilo, smatra Vesna, očito aludirajući time da stranci toliko vole Hrvatsku da ne prave probleme, čime je opet iskazala svoje predrasude prema ljudima koje brani, ali koje vjerojatno ne bi željela u svom susjedstvu, što je slučaj sa svim ljevičarima i globalistima u svijetu, otkuda god dolazili. A što se tiče toga jesmo li to zaslužili, od hrvatske ljevice nikada nećete čuti kako hvali svoj vlastiti narod, odnosno uvijek će govoriti o nekakvoj desničarskoj opasnosti, u hrvatskom slučaju ustaškoj, koja će ugnjetavati sve vrste manjina u Hrvatskoj, od nacionalnih do onih izmišljenih.

U nastavku svoje objave Vesna piše i sljedeće: „Ljudi drugačijih kultura, vjera, nacija i rasa od naše, spremni su slaviti s nama praznik koji je dio naše kulture i tradicije. Vesele se s nama i uklapaju se u društvo. Takav odnos i percepciju treba njegovati i razvijati, a ne ismijavati.“ Vesna je ovdje puno optimističnija nego kada je plašila umirovljenike da će umrijeti od gladi. Pitamo se što Vesna, Sandra i Katarina nisu otvorile koju pivu sa svojim dečkima na trgu? Mogle su se sve zajedno zabavljati dok im Ida galami s pozornice uz Let 3 i spolovilom u čelo. Kako se Hrvatima takva slika Zagreba i Hrvatske ne sviđa, nikako im nije jasno.

Na kraju, Vesna dodaje: „Iz toga treba učiti kako bi postali društvo u kojem će se svi osjećati ugodno u onom što jesu i slaviti zajedno, a ne proganjati, ismijavati i diskriminirati jedni druge“. Moćne riječi, nešto slično govoru Martina Luthera Kinga prije 60 godina. Vesna ima san! Ima san da će Hrvati živjeti u miru kao manjina u vlastitoj državi s kulturama koje nisu kompatibilne s našom zapadnom, kršćanskom i srednjoeuropskom. Kada ostanemo bez mladih, ispražnjene države i izgubljenog identiteta, moći ćemo zajedno sa strancima slaviti Novu godinu. Uspjeh je svakog naroda kada se raseli po svijetu, ostari i ostane bez radne snage. Vesnina čaša nije polupuna, njezina je prepuna, izlijeva se sa strane od optimizma, sreće i radosti što nema Hrvata na glavnom gradskom trgu za Novu godinu.

Jesu li se Ida i Vesna oglasile o porukama građana koje su se dijelile društvenim mrežama u kojima se govorilo o seksualnim napadima na žene i djevojčice od strane migranata u Zagrebu? Koliko često spomenute „Wonder Women“ hrvatske politike i javne scene progovaraju o masovnim silovanjima u Europi čiji se skokovi mjere u stotinama i tisućama posto? Premlaćivanja žena i pokušaji silovanja od strane migranata toliko su česti u Europskoj uniji da se snimke dijele po mrežama kao da se radi o videima simpatičnih mačaka i psića. Nikakvih vatrenih govora i istupa na društvenim mrežama niti od Sandre, niti od Ide, niti od Vesne, pa ni od drugarice Katarine. Ali, na subotnjoj krunici vide takve opasnosti da im se ledi krv u žilama.

U naslovu smo postavili pitanje zašto ljevica tako žustro zagovara i brani strance optužujući vlastiti narod za rasizam, ksenofobiju i ostale izme i fobije. Zašto su hrvatska obitelj i hrvatski radnik manje vrijedni Vesnine i Katarinine pažnje od Nepalca i indijske obitelji? Moderna neomarksistička ljevica odbacuje sve tradicije, kršćanstvo, granice, naciju, te zapadnu kulturu kao najuspješniju i najciviliziraniju kulturu koja je izgradila svijet. Kultura koja dolazi sa stranim radnicima našim djevojkama su odbojnije i odvratnije od hrvatske kulture i hrvatskih tradicija, no prijezir prema svojemu toliko je jak da ne vide dva metra ispred sebe. Tko je opasniji za Sandrinu i Idinu noćnu šetnju Senfovim Zagrebom? Dvadeset molitelja krunice na Trgu, ili pet stranaca koji na zapadnu kulturu gledaju s prijezirom u svakom pogledu, osim u ekonomskom koji im donosi benefite. Najbolji pokazatelj te samodestruktivne politike koju zagovaraju naše četiri dive jest Sandrin legendaran govor u Hrvatskom saboru o bangladeškom šivaču. Sandra se pjenila i spominjala vraga u govoru, koliko joj je stalo do migranata i njihove želje da dođu u Hrvatsku i Europu. Tada nam je i prvi puta objasnila kako ona vidi svijet, podijeljen na Globalni sjever i Globalni jug, pri čemu je Hrvatska periferija bogatog Globalnog sjevera pogodna za naseljavanje siromaha sa Globalnog juga. Ali mi ćemo bolje proći od Europe što se tiče migranata i stranih radnika, je li tako? Imamo Idu, Vesnu, Sandru i Katarinu čija će ljubav i tolerancija od stranih radnika i migranata napraviti uljuđene građane koji će marširati u gay prideu i uhljebljivati se u civilnim udrugama.