Biskup Strickland: Drugi vatikanski sabor nije imao ovlast izumiti novu katoličku vjeru

"Više od 60 godina nakon Drugoga vatikanskog sabora više nije dovoljno jednostavno pokazivati na razaranje i govoriti: 'Došlo je do raskida'. Moramo utvrditi gdje je raskid zapravo nastao", piše biskup u miru Joseph E. Strickland. Njegovo obraćanje s portala LifeSiteNews prenosimo u cijelosti.

 

Biskup Schneider: Sinodalnost je 'kodna riječ za potkopavanje katoličkog nauka'

 

"Dragi sinovi i kćeri u Kristu,

 

znam da neki od vas vjeruju da sam se promijenio. Neki se boje da sam prešao 'na drugu stranu'. Neki se pitaju povlačim li se sada, nakon godina otvorenog i hrabrog govora o krizi u Crkvi, obrane tradicionalne rimske liturgije, propitivanja onoga što je učinjeno u ime Drugoga vatikanskog sabora i otvorenog govora o nadbiskupu Marcelu Lefebvreu, od tih svojih uvjerenja. Neki se od vas možda čak osjećaju izdanima.

 

Stoga, prije nego što kažem bilo što drugo, želim to jasno reći: nisam se pomaknuo.

 

Riječi koje je Krist u San Damianu uputio svetom Franji – 'Idi i popravi moju kuću koja, kao što vidiš, propada' – duboko su mi se usjekle u srce.

 

Nakić kritizirala članak Bitno.net-a o Hrgoviću: Prestanite od kršćanstva praviti kamilicu i vjeru za mekušce

 

Biskup Strickland: Nisam zaboravio, nisam prestao braniti, nisam prestao vjerovati

 Nisam zaboravio što se dogodilo Crkvi. Nisam zaboravio što se dogodilo svetoj liturgiji, katoličkoj katehezi, redovničkom životu, svećeničkoj formaciji ni prenošenju vjere. Nisam zaboravio oltare koji su uklonjeni, svetišta koja su ogoljena, latinski jezik koji je nestao, svete tradicije koje su odbačene niti naraštaje katolika koji su poučavani da velik dio vlastite baštine smatraju nečim od čega Crkvu treba osloboditi.

 

Nisam prestao braniti tradicionalnu rimsku liturgiju. Nisam prestao vjerovati da je mnogo toga nepotrebno napušteno i da se mora obnoviti. Nisam prestao vjerovati da Sveto pismo treba čitati unutar Svete predaje i u skladu s trajnom vjerom Crkve. Nisam prestao vjerovati da nijedan papa, sabor, biskup, svećenik, teolog ili naraštaj nema ovlast stvoriti novu katoličku vjeru.

 

I nisam prestao vjerovati da ostaju ozbiljna pitanja u vezi s Drugim vatikanskim saborom i golemim previranjima koja su uslijedila nakon njega.

 

Nisam postao manje spreman govoriti istinu. Pokušavam je govoriti preciznije.

 

Dugi niz godina katolicima su se često nudila dva objašnjenja krize. Jedno kaže: 'Drugi vatikanski sabor prouzročio je sve ovo.' Drugo kaže: 'S Drugim vatikanskim saborom nije bilo ništa pogrešno; problem je bio samo u njegovoj provedbi.' Više ne vjerujem da je ijedan od tih odgovora, uzet sam za sebe, dostatan.

 

Nešto se dogodilo. Nešto se dogodilo s katoličkim bogoslužjem. Nešto se dogodilo s katoličkim identitetom. Nešto se dogodilo s katehezom. Nešto se dogodilo s redovničkim životom i svećeništvom. Nešto se dogodilo s načinom na koji su katolici razumjeli Sveto pismo, Svetu predaju, autoritet, evangelizaciju, pa čak i samu Crkvu. To ne možemo ozbiljno nijekati.

 

Ali nakon više od 60 godina više nije dovoljno jednostavno pokazivati na razaranje i govoriti: 'Došlo je do raskida.' Moramo utvrditi gdje je raskid zapravo nastao.

 

Podzemna Crkva u nezgodnom položaju: Papa odobrio novog biskupa pod kontrolom Komunističke partije Kine

 

Biskup Strickland:  Nije postojala jedna Crkva prije Sabora, a druga nakon njega

 Je li bio u samom Saboru? Je li bio u pojedinim odlomcima pojedinih dokumenata? Je li bio u nejasnoćama koje su otvorile vrata tumačenjima suprotnima onome što je Crkva prethodno naučavala? Je li bio u komisijama i reformama koje su uslijedile? Je li bio u njihovoj provedbi? Je li riječ o ideologiji koja se pozivala na „duh Drugoga vatikanskog sabora“, čak i kada su stvarne riječi Sabora govorile nešto drugo? Ili se raskid dogodio na različitim razinama, na različite načine i u različitim trenutcima?

 

Ta pitanja nisu povlačenje od onoga što sam ranije govorio. Ona su nužan sljedeći korak.

 

Postoji trenutak kada hrabrost od biskupa zahtijeva da stane pred krizu i kaže: 'Nešto je pošlo strašno po zlu.' Ali na kraju hrabrost zahtijeva nešto više. Pastir mora ući među ruševine i utvrditi što je pošlo po zlu, gdje je pošlo po zlu, kako je do toga došlo i što sada treba popraviti. To pokušavam učiniti.

 

Predugo se gotovo sve što se dogodilo Crkvi nakon Sabora stavljalo u jednu kutiju s natpisom „Drugi vatikanski sabor“. Želim otvoriti tu kutiju. Želim znati što je Sabor doista rekao. Želim znati što nije rekao. Želim znati što se dogodilo nakon njega. Želim znati što je učinjeno u njegovo ime. I želim znati gdje je nešto odstupilo od onoga što je Crkva primila.

 

Papa Benedikt XVI. razumio je da je pitanje tumačenja Drugoga vatikanskog sabora u samom središtu problema. U svom govoru Rimskoj kuriji 22. prosinca 2005. suprotstavio je ono što je nazvao „hermeneutikom diskontinuiteta i raskida“ onome što je nazvao „hermeneutikom reforme“, odnosno obnove unutar kontinuiteta jedne Crkve koju nam je dao Krist. Ta je razlika od presudne važnosti.

 

Nije postojala jedna Katolička Crkva prije Sabora, a druga Katolička Crkva nakon njega. Crkva nije ponovno počela postojati 1962. godine. Drugi vatikanski sabor nije imao ovlast izumiti novu katoličku vjeru. Nijedan sabor nema takvu ovlast.

 

Svaki sabor mora stajati unutar Vjere koja mu je prethodila: Svetoga pisma, Svete predaje, Otaca i naučitelja Crkve, prethodnih sabora i trajnog Učiteljstva.

 

Benedikt je to osobito jasno pokazao tijekom svojih nastojanja da izliječi raskid povezan s Družbom svetoga Pija X. Nije prihvatio ideju da se učiteljski autoritet Crkve jednostavno može zamrznuti u 1962. godini. Ali također nije dopustio da se Drugi vatikanski sabor odvoji od svega što mu je prethodilo. Korijenje se ne može odsjeći od stabla. To je važno načelo za posao koji je pred nama.

 

Zašto je socijalizam protivan kršćanstvu?

 

 Nadbiskup Marcel Lefebvre

 Ali želim dodati nešto jednako važno: Kontinuitet se ne može samo tvrditi. On se mora pokazati. Moje je načelo jednostavno. Ako postoji kontinuitet, pokažimo ga. Ako postoji nejasnoća, identificirajmo je. Ako postoji raskid, pronađimo ga.

 

A ako nešto doista ne može opstati zato što se ne može pomiriti s Vjerom koju je Crkva primila, onda Crkva naposljetku mora imati hrabrosti suočiti se s tim.

 

To me dovodi do čovjeka čije se ime teško može odvojiti od ove povijesti: nadbiskupa Marcela Lefebvrea. O nadbiskupu Lefebvreu već sam govorio s poštovanjem. Od tih riječi ne odustajem. Vjerujem da će povijest na toga čovjeka i njegovu ulogu u krizi Crkve gledati vrlo drukčije nego što se na njega često gledalo.

 

Štoviše, rekao sam da vjerujem kako je moguće da će Crkva jednoga dana prepoznati njegovu svetost. Taj sud pripada Crkvi, a ne meni. Ali dopušteno mi je prepoznati ono što smatram izvanrednim krepostima jednoga biskupa koji se suočavao s okolnostima kakve je malo koji biskup u povijesti morao podnijeti.

 

Trebali bismo biti oprezni kada desetljećima poslije, iz udobnosti vlastitog vremena, zamišljamo da možemo lako prosuđivati savjest čovjeka koji je stajao usred crkvenog potresa. Nadbiskup Lefebvre vjerovao je da je nešto dragocjeno u opasnosti da bude izgubljeno. Vjerovao je da je katoličko svećeništvo u opasnosti. Vjerovao je da je tradicionalna rimska liturgija u opasnosti. Vjerovao je da je prenošenje vjere u opasnosti. I djelovao je prema onome za što je pred Bogom vjerovao da je njegova odgovornost kao biskupa.

 

Kakav god sud netko donio o pojedinim odlukama koje je donio, teško je zamisliti povijest tradicionalne rimske liturgije tijekom posljednjih pola stoljeća bez priznanja goleme uloge koju su nadbiskup Lefebvre i oni koji su s njim bili povezani imali u njezinu očuvanju.

 

Postoje trenuci kada Providnost podigne čovjeka da nešto sačuva dok se gotovo svi oko njega čine spremnima to napustiti. Možda je to bio poseban poziv nadbiskupa Lefebvrea. Zahvalan sam što je sačuvano ono što je moglo biti izgubljeno. Ali zahvalnost za poziv drugoga čovjeka ne znači da moram vjerovati da mi je Bog dao upravo isti poziv. Njegov poziv ne mora biti moj poziv.

 

Možda je nadbiskup Lefebvre u trenutku golemog previranja bio pozvan čvrsto se držati obale koja je izgledala kao da nestaje. Možda je moja odgovornost u ovom trenutku pomoći izgraditi most s te obale. Ali dopustite mi da ovo kažem – taj most nije kompromis.

 

Kardinal Sarah: Crkva ne smije voditi rat protiv vjernika koji preferiraju latinsku misu

 

Most se ne može izgraditi pretvaranjem da se ništa nije dogodilo

 Budimo vrlo jasni što time mislim. Ne gradim most između istine i zablude. Između katoličke istine i laži ne može biti kompromisa. Ne tražim udoban srednji položaj između Predaje i modernizma. Ne tražim od tradicionalnih katolika da se odreknu onoga što im je predano kako bi se svi jednostavno mogli slagati. To ne bi bilo jedinstvo.

 

Most o kojem govorim proteže se preko nečega drugoga: rana, sumnji, optužbi, nesporazuma i podjela koje su više od pola stoljeća razdvajale katolike.

 

Na jednoj obali nalaze se katolici koji su gledali kako velik dio njihove baštine nestaje i koji su, često kroz bolno iskustvo, naučili nepovjeravati svakome tko je pozitivno govorio o Drugom vatikanskom saboru. Na drugoj su katolici koji su poučavani da vjernost Drugom vatikanskom saboru zahtijeva da sumnjičavo gledaju na velik dio onoga što mu je prethodilo.

 

Jedni i drugi naslijedili su rane. Jedni i drugi naslijedili su pretpostavke. I jednima i drugima potrebna je istina. Most se ne može izgraditi pretvaranjem da se ništa nije dogodilo. Može se izgraditi samo otkrivanjem što se zapravo dogodilo.

 

A taj most mora imati temelj. Njegov temelj moraju biti Sveto pismo i Sveta predaja. Njegovi stupovi moraju biti trajni nauk Crkve. Njegovo odredište mora biti Isus Krist.

 

Ako nešto ne može stajati na tom temelju, onda se ne može prenijeti preko njega samo radi pomirenja. Neki od vas možda misle: Čitanje Dei Verbum je jedno. Čitanje Sacrosanctum Concilium je jedno. Ali što će se dogoditi kada dođemo do težih dokumenata Drugoga vatikanskog sabora? To je pošteno pitanje. Moj je odgovor jednostavan: Pročitat ćemo i njih.

 

Posve sam svjestan da postoje dokumenti Sabora koji otvaraju znatno teža pitanja u vezi s njihovim odnosom prema prethodnom katoličkom nauku. Nećemo ih izbjegavati. Stavit ćemo ih uz Sveto pismo. Stavit ćemo ih uz Svetu predaju. Stavit ćemo ih uz Oce i naučitelje Crkve. Stavit ćemo ih uz prethodno Učiteljstvo.

 

I pitat ćemo: Može li ovo stajati unutar Vjere koju je Crkva uvijek primala? Ako je odgovor da, trebamo reći da. Ako je potrebno pojašnjenje, trebamo to reći. Ako se prividna proturječnost može riješiti pravilnim razumijevanjem teksta unutar Predaje, onda to pokažimo. Ali ako se nešto ne može pomiriti, ne smijemo stvarati umjetni kontinuitet samo zato što bi bilo teško priznati problem.

 

Ne proučavamo Predaju u svjetlu Drugoga vatikanskog sabora. Proučavamo Drugi vatikanski sabor u svjetlu Predaje. U tome je sva razlika.

 

Kardinal Burke: Borite se i trpite kako biste osigurali pristup latinskoj misi

 

 Biskup: 'Nisam bio tamo. Ja sam ovdje sada'

 Nitko od nas koji danas služimo Crkvi nije stvorio krizu šezdesetih i sedamdesetih godina. Nismo pisali saborske dokumente. Nismo nadzirali njihovu provedbu. Nismo stvorili reforme koje su uslijedile. Nismo donijeli mnoge odluke čije posljedice Crkva i danas trpi.

 

Ali biskup ne može jednostavno reći: 'Nisam bio tamo.' Ja sam ovdje sada. Crkva koju sam naslijedio jest Crkva kojoj sam odgovoran kao pastir.

 

Otac koji otkrije ozbiljnu štetu na obiteljskoj kući ne kaže: „Nisam je ja prouzročio“, i zatim ode. Njegova djeca žive u toj kući. Mora pregledati temelje. Mora otkriti koji su kamenovi uklonjeni. Mora utvrditi što je nepotrebno izmijenjeno. Mora prepoznati sve što je uneseno, a tamo ne pripada. Mora sačuvati ono što je zdravo. Mora obnoviti ono što je izgubljeno. I mora popraviti ono što je slomljeno. Tako razumijem biskupsku odgovornost u ovom trenutku.

 

Nisam ja stvorio te rane. Ali ja sam biskup u Crkvi koja ih nosi. Stoga su, u određenoj mjeri, sada i moja odgovornost. Današnji biskupi ne mogu ta pitanja beskonačno prebacivati na sutrašnje biskupe. U jednom trenutku netko mora početi.

 

A vama koji se bojite da sam vas izdao, znam zašto ste oprezni. Mnogi od vas trpjeli su jednostavno zato što su željeli ono što su naraštaji katolika prije vas primali bez ikakvih prijepora. Neki su bili ismijavani. Neki marginalizirani. Neki su smatrani neposlušnima jer su voljeli drevnu liturgiju. Neki su gledali kako njihova djeca gube vjeru dok su im govorili da Crkva proživljava novo proljeće. Neću od vas tražiti da se pretvarate da se to nije dogodilo. Neću tražiti od vas da se odreknete Predaje kako biste prešli ovaj most.

 

Umjesto toga vas pitam: Ponesite Predaju sa sobom. Ponesite Sveto pismo. Ponesite Oce. Ponesite naučitelje. Ponesite sabore. Ponesite enciklike. Ponesite katekizme. Ponesite svetog Tomu. Ponesite tradicionalnu rimsku liturgiju. Ponesite sve što vam je Crkva predala. Sve će nam to trebati. A zatim istražimo što se dogodilo.

 

Njemački biskup kaže da neće provoditi vatikansku zabranu propovijedanja laika tijekom mise

 

 Ne možete obnoviti ono što nitko nije sačuvao

 Ako Drugi vatikanski sabor stoji u skladu s onime što mu je prethodilo, ne trebamo se bojati to priznati. Ako nešto učinjeno nakon Sabora proturječi onome što mu je prethodilo, ni to se ne trebamo bojati priznati. A ako u samom Saboru naiđemo na nešto što se ne može pomiriti s onime što mu je prethodilo, ne smijemo od toga bježati. Istina se ne boji ispitivanja.

 

A vama koji branite Sabor također nešto molim. Nemojte ozbiljna pitanja tretirati kao čin neposlušnosti. Nemojte na dokaze odgovarati parolama. Nemojte od tradicionalnih katolika tražiti da niječu ono čemu su svjedočili. Nemojte se pozivati na Drugi vatikanski sabor kako biste opravdali nešto što Drugi vatikanski sabor zapravo nije rekao.

 

Ako je nešto dragocjeno nepotrebno odbačeno, pomozite to obnoviti. Ako je neka reforma otišla dalje od onoga što je Sabor tražio, priznajte to. Ako neka saborska formulacija zahtijeva pojašnjenje u svjetlu prethodnog katoličkog nauka, ni toga se nemojte bojati. I nemojte misliti da ljubav prema Crkvi zahtijeva od nas da se pretvaramo kako posljednjih šezdeset godina nije otkrilo duboke probleme. Crkva nije zaštićena našim odbijanjem da ispitamo njezine rane. Crkvu štiti Isus Krist.

 

Možda se upravo ovdje susreću djelo nadbiskupa Lefebvrea i moj vlastiti poziv. Možda je Providnost zahtijevala da netko u ranijem naraštaju kaže: „Neću dopustiti da ovo nestane.“ Možda je papa Benedikt XVI. bio pozvan podsjetiti Crkvu da odgovor ne može biti u raskidu, nego u istinskoj reformi unutar kontinuiteta jedne Crkve. A možda smo mi koji sada služimo kao biskupi naslijedili drugi dio tog posla.

 

Možda je naša odgovornost vratiti se. Ispitati. Razlikovati. Ponovno otkriti. Ispraviti. Obnoviti. I ponovno izgraditi. Jedan naraštaj može sačuvati kamenje. Drugi može biti pozvan ponovno izgraditi kuću. Jedan naraštaj može držati obalu. Drugi može biti pozvan izgraditi most. Ti pozivi ne moraju biti suprotstavljeni. Jedan može ovisiti o drugome. Ne možete obnoviti ono što nitko nije sačuvao. I ne možete izgraditi most s obale koja je nestala.

 

Poštujem one koji su držali obalu. Poštujem one koji su trpjeli kako bi sačuvali ono što im je bilo predano. Poštujem one koji su upozoravali kada upozorenje nije bilo popularno. Ali možda je sada došlo i vrijeme za gradnju.

 

Barunica O’Loan: Sporazum s Vatikanom ohrabrio je Komunističku partiju Kine da uništi katoličanstvo

 

'Nisam se pomaknuo'

 I tako se vraćam tamo gdje sam počeo. Nisam se pomaknuo. Nisam se pomaknuo od Svetoga pisma. Nisam se pomaknuo od Svete predaje. Nisam se pomaknuo od trajnog Učiteljstva. Nisam se pomaknuo od Svete Misne Žrtve. Nisam se pomaknuo od Vjere predane od apostola. Nisam se pomaknuo od svojega uvjerenja da je Crkva pretrpjela duboku krizu i da se mnogo toga što je nepotrebno izgubljeno mora obnoviti. I nisam se pomaknuo od svoje odgovornosti kao biskupa da jasno i hrabro govorim istinu, bez obzira na cijenu.

 

Ali čvrsto stajati ne znači da je posao završen. Postoje pitanja na koja treba odgovoriti. Postoje rane koje treba izliječiti. Postoje pogreške koje treba ispraviti. Postoje blaga koja treba ponovno otkriti. Postoji kuća koju treba obnoviti. I postoji most na koji netko mora biti spreman zakoračiti. Namjeravam zakoračiti na taj most. Ne zato što nisam siguran gdje stojim. Upravo zato što znam gdje stojim.

 

Zakoračit ću na njega noseći Vjeru koju je Crkva predala. Neću se odreći katoličke istine kako bi most bilo lakše prijeći. Neću stvarati privid kontinuiteta tamo gdje se kontinuitet ne može pokazati. Neću braniti ono što ne može opstati samo zato što je netko uz to vezao ime Drugoga vatikanskog sabora. Tražit ću istinu kamo god ona vodila.

 

I činit ću to kao biskup koji zna da će jednoga dana morati stati pred Isusa Krista i položiti račun za ono što mu je povjereno. Taj je sud važniji od odobravanja bilo koje strane. Stoga vas pitam: Hodite sa mnom. Ne prema novoj Crkvi. Ne prema kompromitiranoj Crkvi. Ne prema Crkvi izmišljenoj šezdesetih godina. I ne prema zamišljenoj Crkvi koja jednostavno može izbrisati 60 godina povijesti kao da se nikada nisu dogodile.

 

Hodite sa mnom prema punini katoličke Vjere koju smo primili. Sačuvajmo ono što je istinito. Vratimo ono što je izgubljeno. Utvrdimo što je pošlo po zlu. Ispravimo ono što ne može opstati. Izliječimo ono što je ranjeno. I ponovno izgradimo ono što je slomljeno.

 

Ne s ljutnjom. Ne sa strahom. Ne kao suprotstavljeni tabori. Nego kao katolici koji dovoljno ljube Crkvu da traže istinu o onome što joj se dogodilo. Crkva ne pripada nama. Ona pripada Isusu Kristu. On je nije napustio. Nećemo je napustiti ni mi.

 

Neka nas Blažena Djevica Marija, Majka Crkve, sačuva vjernima svojemu Božanskom Sinu. Neka nas sveti Petar i Pavao ojačaju u apostolskoj vjeri. Neka nas sveti Josip, Zaštitnik Svete Crkve, čuva u djelu koje je pred nama. I neka nam Svemogući Bog udijeli mudrost da prepoznamo istinu, hrabrost da je branimo, poniznost da ispravimo ono što treba ispraviti i ljubav da zajedno ponovno izgradimo ono što je ranjeno.

 

Nisam se pomaknuo. Ali, polazeći od samoga temelja Svete predaje, vjerujem da je došlo vrijeme da započnemo djelo obnove.

 

Biskup Joseph E. Strickland

 

Biskup u miru."

 

Kardinal Burke: Budite spremni na mučeništvo u obrani braka i obitelji