Mario Perković: Eko-revolucija s Cvjetnog trga i zaboravljena anatomija hrvatskog otpada

Nema veće drskosti u modernom hrvatskom javnom prostoru od trenutka kada vam političko-estradna avangarda, u stanci između dvije kave i dva proračunska natječaja, krene držati lekcije o domoljublju, moralu i ekologiji. Piše aktivist Mario Perković.

Ako je suditi po retorici koja godinama dopire iz tog smjera, u ovoj državi žive dvije vrste ljudi: oni s diplomama i potporama koji se nazivaju "građanima svijeta", i svi mi ostali koji pošteno radimo, financiramo taj aparat i koje se pri prvom neslaganju bez razmišljanja časti izlizanim etiketama iz prošlog stoljeća. Dok se oni s gnušanjem odriču vlastitog identiteta, a s ponosom zazivaju duhove nekadašnjih država i ideologija kojih bi se svaki slobodan čovjek stidio, običan radnik i obrtnik u vlastitoj domovini mora dokazivati da nije neprijatelj napretka samo zato što ne dijeli njihov svjetonazor.

Čulina poslao pismo Habijanu: Dokad ćete namjerno raditi budale od branitelja i njihove djece?

Perković:  Otpad je kod nas najkorisniji kada služi kao politički reket

 No, ostavimo po strani tu ideološku avangardu i vratimo se na teren konkretno u Liku. Problem s otpadom u Hrvatskoj nije od jučer, niti je nastao sam od sebe. Međutim, zapanjuje razina političke amnezije koja se servira javnosti. Kada se analizira tko je godinama postavljao temelje i donosio odluke o sustavima gospodarenja otpadom, tragovi ne vode do "zatucanog naroda", nego izravno do bivših lijevo-liberalnih vlada. Gdje su bile te udruge i taj glasni politički krug dok je vlada Ivice Račana udarala temelje današnjim problemima? Što je točno po pitanju strategije zbrinjavanja i prerade otpada učinio Zoran Milanović u svojem premijerskom mandatu, osim što je sustav ostavio u još većem haosu? Odgovor je jednostavan: ništa konstruktivno. Zbrinjavanje se odgađalo, problemske točke su se gurale pod tepih, a cijena tog nerada danas dolazi na naplatu.

Ono što u cijeloj priči najviše boli svakoga tko razumije kako moderan svijet funkcionira jest činjenica da otpad u 21. stoljeću uopće ne mora biti baurok. Osobno sam imao priliku sudjelovati na projektima vezanim uz redukciju CO2 i iz prve ruke svjedočiti kako to rade ozbiljne europske države. U Španjolskoj, primjerice, moderna postrojenja otpad ne doživljavaju kao smeće nego kao sirovinu pretvaraju ga u električnu i toplinsku energiju, dok se reciklažom plastike dobivaju granulati za potpuno novu proizvodnju. Tehnologija postoji, rješenja su poznata i primjenjiva.

Zašto onda Hrvatska tapka u mjestu? Zato što je otpad kod nas najkorisniji kada služi kao politički reket. Umjesto da se pristupi izradi vrhunskih tehnoloških postrojenja za oporabu, ekološki se problemi iznova monopoliziraju. Čim na terenu izbije opravdano nezadovoljstvo građana koji s pravom čuvaju svoj dom i tlo, na scenu stupa uigrana ekipa aktivista koja stvarni problem naroda pretvara u poligon za rušenje vlasti i jeftino ideološko profiliranje.

'Zagrepčanke godine' po izboru Možemo: Zalažu se za pobačaj, preziru Crkvu i 'klečavce' te zastupaju kulturu smrti

 'Račun za ovaj teatar opet plaćaju hrvatski radnici i poduzetnici'

 A tko se sve točno okuplja na tom prosvjedu i stoji iza tih priopćenja podrške? Pogled na popis potpisnika otkriva fascinantnu strukturu: to je koalicija ljudi koji gotovo bez iznimke žive na državnoj grbači, dok privatni sektor krvari da bi im osigurao hladni pogon.

Pored profesora sa sigurnim državnim plaćama (Berto Šalaj, Dario Čepo, Dražen Lalić, Antonija Petričušić) i glumaca na proračunu gradskih i državnih kazališta (Alma Prica, Bojana Gregorić Vejzović, Sreten Mokrović), posebnu skupinu čine samostalni umjetnici. Njima država izravno iz proračuna uplaćuje mirovinsko i zdravstveno osiguranje, iznos od preko 700 eura mjesečno po osobi, zarađen od poreza privatnih obrtnika.

Među onima koji su dali podršku ili se pojavljuju na ovakvim akcijama nalaze se samostalni umjetnici s registra HZSU-a i kulturnjaci kao što su: Sara Renar (kantautorica), Monika Herceg (pjesnikinja i spisateljica), Arijana Lekić-Fridrih (multimedijalna umjetnica), Kruno Lokotar (urednik i književnik), Alen Brlek (pjesnik), Dado Ćosić (glumac) i Darko Rundek (kantautor).

Njima se pridružuje i čitava mreža profesionalnih NGO udruga (Documenta, Gong, CESI, CMS, Kuća ljudskih prava) koje se godinama napajaju na proračunskim grantovima, natječajima ministarstava i EU fondovima.

Na koncu, račun za ovaj teatar opet plaćaju hrvatski radnici i poduzetnici. Oni koji stvaraju novu vrijednost na tržištu moraju šutjeti i financirati sustav, dok im o ekologiji i gospodarenju resursima predavanja drže oni koji u životu nisu stvorili niti jedan kilovat energije niti proizveli jedan gram nove vrijednosti.

Irski učitelj Enoch Burke odbio se pokoriti rodnoj ideologiji: Ostao je bez posla i financijski je uništen