Što je bio Ustaško-domobranski pokret prema doktoratu Marija Jareba?

Povjesničar dr. sc. Mario Jareb u svibnju 2003. obranio je disertaciju „Razvoj i djelovanje Ustaškog pokreta od nastanka do travnja 1941. godine“ na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Unatoč tome što je doktorirao na ustaškom pokretu, gosti i sugovornici tzv. mainstream medija na temu ustaštva i Nezavisne Države Hrvatske su najčešće Hrvoje Klasić ili Ivo Goldstein, koji o ustaškom pokretu i NDH nikada nisu napisali znanstvenu knjigu utemeljenu na arhivskom gradivu, a čitavoj problematici pristupaju dogmatski i neprofesionalno te s pozicija apologetike zločinačkog partizanskog pokreta. Jarebova disertacija objavljena je i u formi knjige koja nosi naslov „Ustaško-domobranski pokret od nastanka do travnja 1941. godine“ u izdanju Školske knjige.

U „Uvodnoj napomeni“ knjige iz 2007. godine stoji kako se u suvremenim ustaško-domobranskim dokumentima i publikacijama često rabio izričaj Ustaško-domobranski (ili domobransko-ustaški) pokret. „To nije slučajno, jer je on bio odrazom stvarnoga stanja organiziranosti pristaša dr. Ante Pavelića. Naime, od početka je velik broj njegovih pristaša bio organiziran i pod domobranskim imenom, odnosno imenom organizacije Hrvatski domobran“, piše u knjizi.

Povjesničar Nikica Barić o Klasićevoj knjizi o Miki Špiljku: Nedorečeno, površno i nestručno

U začetku Ustaško-domobranskog pokreta domobransko ime bilo je znatno poznatije nego ustaško. Pavelić je istodobno bio poglavnik Ustaše, hrvatske revolucionarne organizacije (UHRO) i vrhovni starješina Hrvatskog domobrana. Iz toga slijedi zaključak kako je bila riječ o jednom pokretu koji se dijelio na više organizacija. Pritom treba istaknuti da se u osnovi takvo stanje zadržalo sve do izbijanja Drugog svjetskog rata, stoji u knjizi. Nakon atentata na srbijanskog kralja Aleksandra Karađorđevića u Marseillesu 1934., UHRO u inozemstvu djeluje uglavnom pod domobranskim imenom. U domovini se od 1935. do 1941. nije javno upotrebljavalo niti jedno ime. Ipak je, stoji u knjizi, među Pavelićevim pristašama prevladalo ustaško ime koje je ranije slovilo i kao ime za elitne borce za hrvatsku samostalnost.

Ustaško-domobranski pokret do 1934. je reakcija na jugoslavenski i velikosrpski državni teror

 Što je bio Ustaško-domobranski pokret u kratkim crtama, najbolje je pronaći u Zaključku knjige. Donosimo sažetak zaključka koji u knjizi broji deset stranica.

Prema radu dr. sc. Marija Jareba, nastanak Ustaško-domobranskog pokreta početkom tridesetih godina 20. st. naslonio se na djelovanje dr. Ante Pavelića i niza osoba koje su u razdoblju dvadesetih godina djelovale u okviru Hrvatske stranke prava. Prve kontaktne s talijanskim političkim krugovima Pavelić je uspostavio već 1927. godine. Nakon atentata na Stjepana Radića u lipnju 1928. Pavelić pojačava djelatnost u cilju stvaranja samostalne Hrvatske i u suradnji s pristašama iz HSP-a kreće u izgradnju tajne poluvojne organizacije Hrvatski domobran. U tom je vremenu stvorena kadrovska jezgra budućeg Ustaško-domobranskog pokreta, a činili su je: Gustav Perčec, Branimir Jelić, Mile Budak, Ante Valenta, Josip Milković, Eugen (Dido) Kvaternik i drugi.

Prekretnica i konačno utemeljenje i karakter novog pokreta bilo je uvođenje Šestosiječanjske diktature kralja Aleksandra 1929. godine. Uveden je državni teror koji se oslanjao i na brojne jugounitarističke i srpske organizacije. Pritom su se svojom brutalnošću isticale četničke organizacije. Jareb piše kako je tadašnja jugoslavenska vlast u Hrvatskoj nastupala kao teroristička organizacija, navodeći primjer ubojstva Milana Šufflayja 1931. godine. Početke ustaškog djelovanja i djelovanje do 1934. godine treba promatrati kao reakciju na strašan teror koji je vladao u domovini. Početak djelovanja ustaške organizacije treba staviti u prvu polovicu 1930. godine kada se ime i organizacija prvi put pojavljuju.

Važan element koji je omogućio uspješno ustaško djelovanje bila je uspostava suradnje s Talijanima i predstavnicima makedonske emigracije. Pavelić je u travnju 1929. prilikom posjeta Sofiji uspostavio suradnju s Makedoncima, što mu je onemogućilo povratak u Hrvatsku, odnosno Jugoslaviju, gdje su ga vlasti osudile na smrt.

Revolucionarni karakter, kolektivizam i državni intervencionizam

 UHRO je razvijan kao vojnička organizacija, čije je vojno djelovanje trebalo pomoći uspostavi nezavisne hrvatske države. Zbog toga su njegovi pripadnici smješteni u ustaške vojne logore u Italiji, gdje su živjeli vojničkim životom i gdje su se pripremali za borbe. Programsko-organizacijski temelj djelovanja UHRO-a bio je niz dokumenata objavljenih 1932. i 1933. godine, među kojima su se isticali Ustav Ustaše, hrvatske revolucionarne organizacije i Ustaško-domobranska načela.

Ustaški ustav iz 1932. naglašava revolucionarni karakter organizacije, pri čemu je glavna zadaća da „oružanim ustankom (revolucijom) oslobodi ispod tuđinskog jarma Hrvatsku“.

Ustaško-domobranska načela iz 1933. govorila su u 15 točaka o unutarnjem uređenju buduće države i društva. Posebna uloga bila je namijenjena seljaštvu, što je jednim dijelom i pokušaj pridobivanja članova i simpatizera Hrvatske seljačke stranke (HSS). U načelima je izrazito izražen kolektivizam jer je ustaštvo gledalo na narod isključivo kao na cjelinu. Država je trebala biti odlučujući gospodarski faktor, što uvelike utječe i na privatno vlasništvo. Jareb piše da je ovdje riječ o otklonu od građansko-demokratske koncepcije društva, odnosno približavanje totalitarnim koncepcijama. Međutim, zbog šturosti i općenitosti načela teško je govoriti o tome što su Pavelić i UHRO mislili i htjeli, dodaje Jareb.

Jedan od rijetkih programskih elemenata koji su bili prilično detaljno razrađeni bile su ustaško-domobranske koncepcije o opsegu i granicama buduće hrvatske države. Buduća Hrvatska trebala je obuhvatiti područja banske Hrvatske s Međimurjem, Dalmacije i Bosne i Hercegovine u granicama koje su postojale do 1918. godine. Jadranskim granicama smatrane su međunarodne granice između Italije i Jugoslavije, no Pavelić je javnosti zatajio postojanje onih ponuda i pregovora koji su sužavali opseg hrvatskih granica na Jadranu, a i unutarnji su život buduće hrvatske države podvrgavali jakom talijanskom utjecaju.

Ustaše na Jadranu: Povjesničar Nikica Barić o „prodaji“ Dalmacije i povratku hrvatske obale u sastav NDH 1943.

 Velebitski ustanak

 Ustaško-domobranska je djelatnost u razdoblju od 1930. do 1934. bila obilježena snažnim vojno-terorističkim djelovanjem UHRO-a i njegovih pristaša u domovini, kao i bogatom obavijesnom-promidžbenom djelatnošću u inozemstvu i domovini. Gustav Perčec iz Mađarske je organizirao brojne sabotaže na javnim objektima i atentate na predstavnike vlasti.

U jesen 1932. pokušalo se s ograničenim vojno-gerilskim djelovanjem, zbog čega je i došlo do organiziranja manjeg pothvata na području Velebita, poznatog i pod nazivom „Velebitski ustanak“. Jareb tvrdi da su neumjerena reakcija jugoslavenskih vlasti i snažna ustaško-domobranska promidžba poslije napuhali razmjere tog pothvata. „Taj je pothvat s vojnog stajališta bio sasvim nevažan, no važni su bili njegovi promidžbeni učinci“, ocjenjuje Jareb.

Promidžbena djelatnost i domobransko ime u Europi

 Na području promidžbene djelatnosti na hrvatskom su jeziku važnu ulogu igrali listovi „Grič. Hrvatska korespondencija“, „Grič. Evropski prilog Hrvatskog domobrana u Buenos Airesu“ i berlinsko-danziška „Nezavisna hrvatska država“. Važnu ulogu imao je i list „Ustaša. Vjesnik hrvatskih revolucionara“ koji je od 1930. do 1934. izlazio kao službeno glasilo UHRO-a. Od stranih jezika najzastupljeniji je bio njemački, na kojem su izlazili bečki „Grič. Kroatische Korrespondenz“ i „Grič. Presseschau“ te kasnija „Croatiapress“ u Berlinu. U tom su razdoblju izlazile i publikacije na francuskom jeziku, kao što su bili francusko izdanje „Griča. Coresspondance Croate“ te „Croatiapresse“ u Ženevi. Većina navedenih izdanja izlazila je u Beču, pri čemu se osobito isticao Ivan Perčević, a poslije je sjedište postao Berlin gdje se koristilo domobransko ime.

Pod domobranskim imenom bili su okupljani i pristaše u drugim europskim zemljama (osim Italije i Mađarske), napose oni u Belgiji i Francuskoj. Organizacije Hrvatskog domobrana bile su integralni dio Ustaško-domobranskog pokreta kojemu je na čelu bio Pavelić. On je istodobno bio poglavnik UHRO-a i vrhovni starješina Hrvatskog domobrana. Pod domobranskim imenom bilo je organizirano nekoliko tisuća pristaša, dok je UHRO okupio samo nekoliko stotina pripadnika u Italiji, Mađarskoj i u domovini.

Davor Marijan o smislu Jugoslavije: Država eksperimentiranja u kojoj su najlošije prošli Hrvati, pogotovo u BiH

Atentat na kralja Aleksandra

 Pripadnici Ustaško-domobranskog pokreta smatrali su da su u borbi za rušenje Jugoslavije dopuštena sva sredstva. Pritom su mislili da bi udar na samo srce režima slomio jugoslavensku državu. Zbog toga su rano počeli razmišljati o ubojstvu kralja Aleksandra. Prvi ozbiljan pokušaj atentata na njega zabilježen je u prosincu 1933. u Zagrebu, kada je kralja spasila samo neodlučnost atentatora Petra Oreba. Kralj je konačno ubijen u listopadu 1934. u Marseillesu uz pomoć VMRO-a te uz znanje talijanskih vlasti, a sumnjičila se i Mađarska. .Uz Aleksandra, ubijen je i Louis Barthou, francuski ministar vanjskih poslova. Zbog njegove smrti sumnjalo se i na upletenost Njemačke kojoj nije odgovarao izrazito protunjemački nastrojen ministar.

Atentator je bio Veličko Kerin iz VMRO-a. Međutim, osnovni cilj nije postignut. Jugoslavenska država je opstala. Ustaško-domobranski pokret trenutačno je prestao s radom u Europi, a ustaška skupina u Italiji gotovo je u potpunosti prestala djelovati. Razoružana je i internirana na otoku Lipari, a Pavelić je zatvoren u Torinu. Ustaško-domobranski rad u dotadašnjem je opsegu nastavljen samo u sklopu organizacija Hrvatskog domobrana u objema Amerikama. Atentat je imao pozitivne učinke na obnavljanje stranačkog života u Jugoslaviji te je oslabio pritisak režima. Od tada pa sve do 1941. glavnina je proustaškog rada u Europi bila u domovini.

Važnost organizacija Hrvatskog domobrana u SAD-u

 Organizacije Hrvatskog domobrana, poglavito u SAD-u i Argentini, razvile su se kao masovne iseljeničke organizacije. Organizacija u Argentini nadživjela je ne samo ustašku organizaciju nego i kasniji Ustaški pokret u NDH. Naposljetku je djelovanje u Argentini bilo temelj i za razvoj poslijeratnog djelovanja ustaške emigracije. U Europi je američkim organizacijama donekle sličan bio samo Hrvatski savez uzajamne pomoći u Belgiji, no i on je morao prestati s radom nakon atentata u Marseillesu.

Organizacija Hrvatskog domobrana počela je djelovati sredinom 1931., a kao jedina od organizacija u sklopu prijeratnog Ustaško-domobranskog pokreta uspjela je u dotadašnjem obliku preživjeti Drugi svjetski rat. Organizacija u SAD-u djelovala je od 1933. do 1941. godine. Pritom treba istaknuti da su organizacije Hrvatskog domobrana u SAD-u osigurale značajna novčana sredstva za rad Ustaško-domobranskog pokreta u Europi. Financirale su i obranu u Aix-en-Provenceu. U stvarnosti su američke organizacije i činile Ustaško-domobranski pokret do 1937. godine.

Povjesničar Davor Marijan: Drugu Jugoslaviju komunisti su sazdali na prevari, teroru i laži

Sporazum Ciano-Stojadinović i Pavelićev neuspjeh u približavanju Njemačkoj

 Pavelić je nakon oslobađanja iz torinske tamnice početkom 1936. mogao održavati tek povremene kontakte s pristašama iz domovine. I inače krajnje ograničena ustaška djelatnost u Jugoslaviji u ožujku 1937. dobila je težak udarac sporazumom Ciano-Stojadinović. Tada je ustaška skupina razbijena, a manje skupine ustaša internirane su širom Italije. Jedna od posljedica sporazuma iz ožujka 1937. bilo je omogućivanje povratka u domovinu stotinama dotadašnjih emigranata što je uzrokovalo znatan rast ustaške djelatnosti u domovini.

Nešto povoljniji uvjeti za ustaški rad u Italiji nastupili su tijekom 1939., a napose od početka 1940. godine. To je bilo izravno povezano s padom Milana Stojadinovića, kojega su talijanske vlasti smatrale jamcem dobrih odnosa između dviju zemalja. Zbog toga Talijani ponovno počinju razmatrati rušenje jugoslavenske države te se Pavelić stoga našao u središtu pozornosti. U drugoj polovici tridesetih godina Pavelić se pokušao približiti i Njemačkoj, no u tome nije uspio zbog tadašnje njemačke projugoslavenske politike.

Sukob s HSS-om i tjednik Hrvatski narod

 Potkraj tridesetih godina tekao je proces udaljavanja hrvatskih nacionalista (ustaških elemenata) od politike HSS-a i dr. Vladka Mačeka. Njegova politika pregovaranja s vlastima i srbijanskim političkim strankama u nacionalističkim redovima je doživljavana kao izdaja hrvatskih interesa.

Do konačnog je razlaza došlo osnivanjem Banovine Hrvatske u kolovozu 1939. godine. Žestina tadašnjih nacionalističkih i proustaških napada na HSS i žestoka reakcija banskih vlasti svjedoče o dubini toga sukoba. Unatoč tomu su se ustaški elementi uspjeli ubaciti i u organizacije HSS-a, a poslije i u ustanove Banovine Hrvatske.

Nakon 1938., kada se u domovinu vratio dr. Mile Budak, došlo je do prekretnice i snažnog uspona djelovanja ustaša na Zagrebačkom sveučilištu. Budak se nametnuo kao vođa djelovanja ustaškog pokreta u zemlji. Pritom je osobito važno bilo pokretanje tjednika Hrvatski narod, koji je izlazio od početka 1939. do početka 1940. godine. Oko tog glasila uz Budaka su se okupili Slavko Kvaternik, dr. Mladen Lorković, Ivan Oršanić i drugi. U jesen 1939. počela je raditi i zadruga Uzdanica.

Maček je bio prvi izbor Nijemaca

 Prevrat od 27. ožujka i izbijanje rata 6. travnja 1941. bili su događaji na koje ustaško djelovanje nije imalo nikakva utjecaja. Štoviše, događaji koji su uslijedili u početku nisu dali naslutiti da bi ustaška organizacija uopće mogla dobiti prigodu da ostvari uspostavu nezavisne hrvatske države. Nijemci su u prvom redu računali s Mačekom i HSS-om, dok su Pavelića i ustaše smatrali talijanskim igračima. Tek nakon što je Maček odbio njemačku ponudu da vodi državu, ustaše su došle u prvi plan.

U proglašenju Nezavisne Države Hrvatske sudjelovala je isključivo domovinska ustaška organizacija. Skupina u Italiji predvođena Pavelićem sve je promatrala iz Italije.

Osnivanjem nove države bilo je završeno djelovanje Ustaško-domobranskog pokreta kao skupa organizacija, skupina i pojedinaca koji su pod Pavelićevim vodstvom djelovali na uspostavi hrvatske države.

Davor Marijan: Pojam revizionizam bio je u sferi marksizma, u Hrvatsku ga je uveo Slavko Goldstein