Katolička Crkva u prošlosti je podupirala smrtnu kaznu: Ovo su razlozi i argumenti

Papa Lav XIV. je 10. listopada 2026. na platformi X objavio da je smrtna kazna nedopustiva jer potkopava nepovredivost i dostojanstvo osobe. Međutim, Katolička Crkva je u prošlosti podupirala smrtnu kaznu za teške zločine.

Podsjetimo, papa je napisao: „Smrtna kazna je nedopustiva jer potkopava nepovredivost i dostojanstvo osobe. Opće dobro može se zaštititi, a zahtjevi pravde mogu se ispuniti bez pribjegavanja smrtnoj kazni: razvijeni su učinkoviti zatvorski sustavi koji štite građane, ali istodobno krivcu ne uskraćuju u potpunosti mogućnost iskupljenja.“

Kalinić odbacila tezu svećenika 'feminista' Krunoslava Karasa da žena 'ne smije' ulaziti u brak neemancipirana

Katolička Crkva u prošlosti je podupirala legitimnost smrtne kazne kao sredstvo zaštite općeg dobra. Povijesni nauk Katoličke Crkve, utemeljen na Svetom pismu, tradiciji i teološkom razmišljanju, držao je da država ima pravo, pa i dužnost, primijeniti smrtnu kaznu za teške zločine kada je to nužno radi zaštite društva, odmazde i odvraćanja. To nije bilo u suprotnosti s petom Božjom zapovijedi („Ne ubij“), jer se ona odnosila na nepravedno ubojstvo, a ne na zakonitu kaznu koju izvršava javna vlast.

Biblijska i patristička osnova

 Sveto pismo pruža temelj. U Poslanici Rimljanima 13,1–4 sveti Pavao govori o vlasti koja „ne nosi mača uzalud“, jer je Božji službenik i osvetnik protiv onoga koji čini zlo. Stari zavjet sadrži brojne propise o smrtnoj kazni za određene zločine. Među crkvenim ocima rana crkva pokazuje nijanse. Neki raniji pisci (poput Tertulijana, Laktancija ili Atenagore) bili su rezervirani prema sudjelovanju kršćana u pogubljenjima ili su naglašavali milosrđe, što je povezano s položajem Crkve prije Konstantina.

Od četvrtog i petog stoljeća prevladava stav koji priznaje pravo države. Sveti Augustin u djelu „O Božjoj državi“ (I, 21) jasno kaže da onaj tko izvršava ubojstvo po zakonitoj vlasti i prema pravednom zakonu ne krši zapovijed „Ne ubij“, jer djeluje kao instrument javne pravde. Augustin je često molio za milost u konkretnim slučajevima i naglašavao da treba biti spor na kažnjavanje, ali nije negirao samo načelo.

Sveti Ambrozije je slično poticao suzdržanost, ali priznavao pravo suca. Kasniji oci i doktori Crkve uglavnom su prihvaćali legitimnost kazne smrti kada služi općem dobru.

Nikolina Nakić: Izraz koji nijedan vjernik ne bi trebao koristiti

Nauka svetog Tome Akvinskog

 Klasičnu teološku obranu dao je sveti Toma Akvinski. U Summi teologije (II-II, q. 64, a. 2) tvrdi da je dopušteno ubiti grešnika ako je opasan i zarazan za zajednicu, radi zaštite općeg dobra. Uspoređuje to s odrezivanjem bolesnog uda radi spašavanja cijelog tijela. Samo javna vlast (a ne privatna osoba) ima to pravo, jer je zadužena za dobro cijele zajednice.

U Summi protiv pogana (III, 146) razvija sličnu argumentaciju, ističući da kazna ima i odmazdu i medicinsku svrhu, te da zločinac svojim djelom gubi pravo na život u odnosu na zajednicu. Akvinski nije držao da je smrtna kazna uvijek nužna ili poželjna, već da nije sama po sebi zla kada je opravdana.

Tridentski katekizam i pretkoncilski pape

 Katekizam Tridentskog sabora (izdan 1566.) izričito uči da civilni magistrati mogu zakonito osuditi na smrt. Takva upotreba „civilnog mača“ nije ubojstvo, nego čin poslušnosti Božjem zakonu koji štiti ljudski život kažnjavajući zle i osiguravajući mir. Slično stoji i u Katekizmu svetog Pija X.

Među papama, Inocent I. (405.) u pismu biskupu Toulousea potvrđuje da vlast može izvršiti smrtnu kaznu bez ekskomunikacije, pozivajući se na Rimljane 13 i Božje ovlaštenje. Inocent III. (1208.), u ispovijesti vjere propisanoj valdenzima, izjavljuje da svjetovna vlast može bez smrtnog grijeha izvršiti smrtnu presudu ako to čini pravedno, a ne iz mržnje ili nepažnje.

Kasniji pape, uključujući Pija V., Lava XIII., Pija X. i Pija XII., potvrđivali su istu liniju. Pio XII. je 1952. rekao da država ne raspolaže nečijim pravom na život, nego da zločinac sam sebe lišava tog prava zločinom, a javna vlast može oduzeti blagodat života kao odmazdu.

U Papinskoj državi smrtna kazna se primjenjivala stoljećima, sve do 19. stoljeća, s vlastitim krvnicima. Crkveni kanoni (poput onoga s Lateranskog IV. sabora) zabranjivali su klericima izravno sudjelovanje u izricanju ili izvršenju smrtne kazne, što je odražavalo razliku između duhovne i svjetovne vlasti, ali nije negiralo pravo države.

Dok islam jača u Beču, kardinal Schönborn poručuje: 'Tko ima djecu, ima budućnost'

Suvremeni kontekst

 Tradicionalni nauk nije tvrdio da je smrtna kazna uvijek obvezna ili najbolja, već da nije intrinzično nemoralna kada je opravdana. Naglašavao je milosrđe, mogućnost pokajanja i suzdržanost. Od Ivana Pavla II. (posebno u Evangelium vitae) i nadalje, Crkva je sve snažnije isticala da su u suvremenim uvjetima, s učinkovitim zatvorskim sustavima, slučajevi apsolutne nužnosti smrtne kazne „vrlo rijetki, ako ne i praktički nepostojeći“.

Papa Franjo je 2018. izmijenio Katekizam proglašavajući smrtnu kaznu nedopustivom kao napad na dostojanstvo osobe i zalažući se za njezino ukidanje. Sličan stav danas iznosi i papa Lav XIV. Ta promjena odražava razvoj pastoralne procjene u novim društvenim okolnostima, ali ne mijenja povijesnu činjenicu da je Crkva stoljećima naučavala i prakticirala legitimnost smrtne kazne kao sredstva pravde i zaštite općeg dobra. Razumijevanje tog povijesnog nauka važno je za svaku raspravu o temi.

Biskup Strickland: Drugi vatikanski sabor nije imao ovlast izumiti novu katoličku vjeru