Mandić: Meloni i dandanas brani križ, a mi smo svoje gotovo poskidali

Petra Mandić iz Mosta na Facebooku piše o križevima u državnim institucijama. Ističe kako talijanska premijerka Giorgia Meloni i „dandanas brani križ, a mi smo još za vrijeme Mesića i Kosor svoje križeve gotovo poskidali.

„Već vidim naslove, Mandić želi ponovno vjerske simbole u školama, indoktrinacija djece, Most ne razumije šta je sekularna država, i tako dalje i tako dalje“, konstatira na početku Mostova članica.

Mandić: Politička elita govori o 'slobodi', ali gotovo nikada o odgovornosti prema generacijama koje dolaze

Mandić: Križ je simbol koji je stoljećima bio utkan u život našega naroda

 Zatim nastavlja: „Ali postoji jedna nezgodna stvar koja se zove činjenice, pravo i presude, a činjenice te dežurne difamatore demantiraju, međutim oni su i dalje dovoljno glasni da ih gotovo nitko ne propituje. I možda me upravo zato ova priča iz Italije jutros toliko pogodila, jer dok se Giorgia Meloni i danas otvoreno bori da križ ostane dio talijanskog javnog prostora, ja gledam Hrvatsku i pitam se kada smo mi tako tiho pristali da naš gotovo nestane iz institucija, kao da je križ nešto čega se moderna država treba sramiti, a ne simbol koji je stoljećima bio utkan u život našega naroda“ napisala je Mandić.

Dodaje kako to nije počelo jučer: „Još je Stjepan Mesić 2009. otvoreno tražio uklanjanje križeva iz vojarni i državnih ustanova, govoreći da u sekularnoj državi vjerskim simbolima tamo nije mjesto, a tadašnja premijerka Jadranka Kosor poslije je poručila da u službenim prostorima Vlade križeva nema i podržala njegovu poziciju“.

Mandić potom nastavlja: „I možda je najveći problem upravo u tome što se nakon toliko godina više gotovo ni ne pitamo gdje su križevi nestali. Nestajali su polako, bez velikih odluka i velikih rasprava, dovoljno tiho da se naviknemo na zidove bez njih“.

Petra Mandić: 'Zato sam za život. Ne protiv žene, nego uz nju'

'Sekularnost nije amnezija'

 Nadalje, „onda je 2011. stigao odgovor koji smo u Hrvatskoj, čini mi se, vrlo brzo zaboravili“, piše Mandić, „i to ne odgovor Crkve, Vatikana ili nekog konzervativnog političara, nego Velikog vijeća Europskog suda za ljudska prava“. Govori o slučaju Lautsi protiv Italije: „Sud je odlučio da križ u učionici državne škole sam po sebi nije indoktrinacija niti kršenje prava onih koji ne vjeruju, nazvavši ga u biti pasivnim simbolom“.

Dakle, konstatira Mandić, „Europa nije rekla da sekularna država mora skinuti križ. Upravo suprotno, priznala je državama pravo da u okviru svoje povijesti i tradicije odrede mjesto koje će religija imati u javnom prostoru, sve dok nikoga ne indoktriniraju“.

I zato se danas pita nešto vrlo jednostavno: „Ako Europski sud za ljudska prava nije tražio od Italije da zbog prava nevjernika skine križ sa zida učionice, zašto smo ga mi tako revno skidali sami?“

Zatim piše: „Ja sam katolkinja i nikada nisam mislila da zbog toga čovjek pokraj mene mora biti katolik. Ne želim nikoga prisiljavati da klekne pred križem, da se prekriži, da vjeruje u moga Boga niti da živi moju vjeru. Ali isto tako ne pristajem na ideju da poštovanje prema onome koji ne vjeruje zahtijeva da ja svoju vjeru sakrijem, a da se jedan narod mora odreći vlastitih simbola kako bi dokazao da je dovoljno tolerantan. Jer sekularnost nije amnezija“, kazala je Mandić.

Dok islam jača u Beču, kardinal Schönborn poručuje: 'Tko ima djecu, ima budućnost'

 'Sloboda nije prazan zid'

 „Hrvatska nije nastala jučer. Uz križ su generacije naših ljudi krštavale djecu, vjenčavale se i pokapale svoje najmilije, s krunicom oko vrata mnogi su naši branitelji odlazili braniti Hrvatsku, a zvonici i križevi stoljećima su dio krajolika naših gradova i sela. Možemo biti moderna, demokratska i sekularna država, a da zbog toga ne odrežemo vlastite korijene“, napisala je.

I tu je, nastavlja dalje, možda najveća zabluda politike kakvu su tada predstavljali Mesić, a dijelom i Kosor: „Ponašali smo se kao da će Hrvatska postati tolerantnija ako križ postane manje vidljiv. Kao da će ateist biti slobodniji ako katolik sakrije ono u što vjeruje. Neće. Sloboda nije prazan zid. Sloboda je društvo dovoljno sigurno u sebe da na tom zidu može stajati križ, a da čovjek koji u njega ne vjeruje zbog toga nije ništa manje slobodan. Jer križ nikoga ne prisiljava da vjeruje. On tamo jednostavno stoji“.

Na kraju zaključuje: „A mene danas više od pitanja tko ga je prije sedamnaest godina želio skinuti muči jedno drugo pitanje. Kako smo dopustili da gotovo i ne primijetimo da ga više nema?“.

Biskup Strickland: Drugi vatikanski sabor nije imao ovlast izumiti novu katoličku vjeru