Tko sve polaže pravo na ukrajinski teritorij? Povijest, politika i današnje pretenzije

Ukrajina je jedna od rijetkih europskih država čije su se granice tijekom posljednjih stoljeća toliko puta mijenjale. Na njezinu su se današnjem teritoriju izmjenjivali Rusko Carstvo, Poljsko-Litavska Unija, Austro-Ugarska, Ugarska, Rumunjska, Čehoslovačka i Sovjetski Savez. Zbog toga se i danas povremeno pojavljuju političke tvrdnje o „povijesnim zemljama” koje bi mogle pripasti susjednim državama.

Što je cilj rata u Ukrajini? Koji je interes Hrvatske u posredničkom ratu SAD-a i NATO-a protiv Rusije?

Ipak, potrebno je razlikovati povijesnu pripadnost nekog teritorija, politički revizionizam pojedinih stranaka i službeni teritorijalni zahtjev države.

Rusija

 Najkonkretniji slučaj je Rusija. Moskva danas službeno smatra Krim te dijelove Donjecke, Luhanske, Hersonske i Zaporiške oblasti ruskim teritorijem. Te aneksije Ukrajina i velika većina međunarodne zajednice ne priznaju.

Ruski predsjednik Vladimir Putin pritom ne govori samo o teritorijima koje Rusija izravno pokušava zauzeti. U srpnju 2026. izjavio je da će Ukrajina „prije ili kasnije” izgubiti zapadne teritorije koji su nekada pripadali Poljskoj, Mađarskoj i Rumunjskoj. Ta je izjava posebno zanimljiva jer Moskva time sugerira mogućnost buduće podjele Ukrajine između više država.

Tomislav Tomašević Senf od 2022. pomaže kućnim ljubimcima iz Ukrajine 

Poljska: Povijesne veze, ali bez današnjeg zahtjeva

 Dijelovi današnje zapadne Ukrajine, uključujući Lavov, Galiciju i Volinj, u različitim su razdobljima bili pod poljskom vlašću. Nakon Prvog svjetskog rata Poljska je ponovno kontrolirala velik dio tih područja, sve do teritorijalnih promjena tijekom i nakon Drugog svjetskog rata. Povijesno nasljeđe zato je i danas snažno, ali suvremena Poljska ne traži te teritorije.

Nakon Putinovih izjava iz srpnja 2026. poljsko Ministarstvo vanjskih poslova izrijekom je poručilo da Poljska „nije imala, nema i neće imati” teritorijalne zahtjeve prema Ukrajini te je podržalo njezin teritorijalni integritet.

Poljska je tako dobar primjer zašto povijesna pripadnost nekog teritorija ne znači automatski i današnji teritorijalni zahtjev.

Mađarska: Zakarpatje

 Mađarska je složeniji slučaj. Zakarpatska oblast, odnosno Zakarpatje, stoljećima je bila povezana s Ugarskom, a nakon Prvog svjetskog rata pripala je Čehoslovačkoj. Kratko je ponovno došla pod mađarsku vlast prije nego što je nakon Drugog svjetskog rata završila u Sovjetskom Savezu, a potom u neovisnoj Ukrajini.

Danas Budimpešta nema službeni zahtjev za pripajanjem Zakarpatja. Međutim, takve ideje postoje na političkoj desnici. Čelnik mađarske desne stranke Mi Hazánk, László Toroczkai, 2024. je javno rekao da bi njegova stranka polagala pravo na Zakarpatje ako bi Ukrajina zbog rata izgubila državnost.

To nije isto što i politika mađarske države, ali pokazuje da teritorijalna revizija nije samo povijesna tema – o njoj se i danas javno govori u politici.

'Ukrajinsko' nuklearno oružje i Budimpeštanski memorandum

Rumunjska, Slovačka, Bjelorusija i Moldavija

 Rumunjska je povijesno povezana prije svega sa sjevernom Bukovinom, područjem oko današnjeg Černivca, kao i s dijelovima povijesne Besarabije.

Sjeverna Bukovina bila je dio Rumunjske do sovjetskog zauzimanja 1940., nakon čega je postala dio Ukrajinske SSR. Nakon raspada Sovjetskog Saveza ostala je unutar međunarodno priznatih granica Ukrajine.

I u Rumunjskoj postoje nacionalističke političke struje koje se pozivaju na povijesne granice i rumunjsko stanovništvo izvan današnjih granica. Međutim, rumunjska država danas nema službeni zahtjev za ukrajinskim teritorijem.

Slovačka nema teritorijalni zahtjev prema Ukrajini, premda je Zakarpatje nekada bilo dio Čehoslovačke. Bjelorusija je danas politički i vojno bliska Rusiji i omogućila je ruskim snagama korištenje svog teritorija, ali Minsk nema vlastiti relevantan teritorijalni zahtjev prema Ukrajini.

Moldavija također nema zahtjev prema Ukrajini. Njezin vlastiti neriješeni teritorijalni problem jest Transnistrija.

Poljska, Mađarska i Rumunjska imaju duboke povijesne veze s pojedinim dijelovima Ukrajine

Ako govorimo strogo o službenim državnim teritorijalnim zahtjevima, odgovor je nedvosmislen: Rusija je jedina susjedna država koja danas otvoreno polaže pravo na dijelove ukrajinskog teritorija i svoje zahtjeve pokušava ostvariti vojnom silom. 

Ali ako pitanje proširimo na povijest i današnji politički revizionizam, slika je šira. Poljska, Mađarska i Rumunjska doista imaju duboke povijesne veze s pojedinim dijelovima današnje Ukrajine. U Mađarskoj i Rumunjskoj postoje i političke struje koje o tim teritorijima govore revizionistički. To, međutim, nije isto što i službena politika njihovih država.

Upravo zato Putinova tvrdnja da će ukrajinski zapadni teritoriji „prije ili kasnije” pripasti Poljskoj, Mađarskoj i Rumunjskoj mora biti promatrana oprezno. Poljska je tu tvrdnju odmah odbacila kao neutemeljenu i ponovila da nema teritorijalne pretenzije prema Ukrajini.

Povijest, dakle, objašnjava zašto određeni teritoriji mogu biti predmet nacionalističkih rasprava. Ali samo službena politika i konkretni postupci države pokazuju postoji li stvarna teritorijalna pretenzija. A na toj razini Rusija danas ostaje jedinstven slučaj među ukrajinskim susjedima.

Glenn Diesen: 'Kako je strategija 'Do posljednjeg Ukrajinca' podvaljena javnosti kao moralno pravedna'