Što je cilj rata u Ukrajini? Koji je interes Hrvatske u posredničkom ratu SAD-a i NATO-a protiv Rusije?

Dvije i pol godine u Ukrajini bijesni rat iscrpljivanja u kojem je osvojeni jedan kilometar velik uspjeh. U ukrajinskim krugovima potiho se šapće o pola milijuna poginulih vojnika i tko zna koliko još ranjenih koji se nikada neće moći vratiti na bojišnicu. Prošlogodišnju proljetnu ofenzivu ukrajinske vojske svi su već zaboravili. Apsolutno ništa s njom nije postignuto. Čitavo ljeto, Ukrajina se zabijala u zid, ne ostvarivši nikakav taktički, a kamoli strateški cilj. I operacija preko Dnjepra u Hersonskoj oblasti bila je fijasko - pogubna PR operacija. Početni entuzijazam o velikim pobjedama i poniženju Rusije splasnuo je nakon samo godinu dana rata. Međutim, diplomacija je i dalje zabranjena riječ. Biden, Starmer i von der Leyen imaju još puno novaca i projektila za dati.

Bivši glavni ukrajinski tužitelj: Ukrajina je izgubila pola milijuna vojnika

Rusija je 24. veljače 2022. brzom operacijom s ograničenim snagama željela dati do znanja Zelenskom i Zapadu što misli o prisustvu NATO-a u Ukrajini. Prvi pregovori održani su svega par dana kasnije u Bjelorusiji. Potom su uslijedili oni u Istanbulu u ožujku 2022. godine. Dogovor je već bio na stolu, Zelenski je izvadio penkalu, a onda je sletio zrakoplov Borisa Johnsona, tadašnjeg britanskog premijera, s porukom Washingtona: „Ne! Ništa ne potpisuj! Ratuj, a mi ćemo ti sve dati!“.

U izgubljenoj bitci za selo Krinkij poginulo najmanje 1000 Ukrajinaca, a 2000 ih je teško ranjeno

Ukrajina i Zapad podcijenili su Rusiju

 Rusi su se potom povukli od Kijeva, a Ukrajinci su tada još male snage Rusije potisnuli od Harkiva. Oduševljenje je bilo na vrhuncu, razvila se nekakva navijačka kultura za ovaj rat, te se mjesecima najavljivala velika proljetna/ljetna protuofenziva, "Dan D" 21. stoljeća. Ukrajinski i zapadni političari govorili su kako će ljetovati na Krimu 2023. godine. Međutim, dok se Rusiju podcjenjivalo i rugalo se njezinom povlačenju s kijevskog i harkivskog područja, ona se pripremala za dugi i iscpljujući rat. S početnih nešto manje od 100 000 vojnika koji su upali u Ukrajinu, vojska je narasla na preko pola milijuna, odnosno, prema posljednjim podacima – gotovo 700 000! Od Krima na jugu duž istočne Ukrajine Rusi su utvrdili liniju, čekajući tu dugo najavljivanu ofenzivu.

Posljednjih godinu dana ruska vojska polako i sustavno mrcvari Ukrajince, grabi kilometar po kilometar, a u kolovozu ove godine ostvareni su najveći ruski dobitci od početka rata, što znači da je izmorena Ukrajina počela pucati po šavovima. Državni aparat i uopće država u cjelini funkcionira na pomoći izvana. Svedena je na protektorat Zapada, odnosno SAD-a i Ursule von der Leyen koja kao neizabrana čelnica Europske komisije europske milijarde šalje u državu koja nije članica Unije. Ukrajina je pretvorena u bojište NATO-a i Rusije. Ona ne može izići kao pobjednica iz ovog rata. Stanje na terenu to jasno govori.

"The Kyiv Independent": Ukrajina ima problem s mobilizacijom

Fijasko u Kursku - još jedna u nizu PR operacija 

 Ukrajinska operacija u Kursku također nije postigla željeni učinak. Kako je i mogla kada je potez Zelenskog i njegovog glavnog stožera u potpunoj suprotnosti s ratnom logikom. Bojište je golemo, Ukrajini nedostaje ljudstva, moral je nizak, pobjede nema ni na vidiku, a zaključak generala bio je – otvoriti novo bojište, razvući snage, poslati najbolje jedinice na teritorij koji uopće nije tvoj, i to u obrambenom ratu! Nakon nekoliko tjedana, Rusija je poslala snage u Kursk, stabilizirala bojišnicu i sada radi ono što gotovo tri godine radi u Donbasu – melje ukrajinsku vojsku opremljenu zapadnim, NATO oružjem. Rusima nije ni interes nekakvom brzom i ljudski skupom akcijom istjerati Ukrajince iz Kurska. Iz ruske prespektive, za Putina je ovo odličan propagandni materijal – Abramsi na ruskom teritoriju! Što će to nego izazvati dodatnu homogenizaciju kod Rusa i pojačati potporu za rat u Ukrajini? Ukrajinska PR operacija na kraju se pretvorila u PR dobitak za Putina!

Rusija uništila oba ukrajinska sustava Patriot američke proizvodnje: Jedan vrijedi milijardu dolara!

Za vrijeme dok su mediji klicali zbog 15-20 kilometara ukrajinskog prodora u gotovo pa nebranjeni teritorij, Rusi su isti taj progres ostvarili u Donbasu. Nisu nasjeli na jeftin pokušaj Kijeva i zaustavili napadne operacije prema gradu Pokrovsku, strateški važnom logističkom čvorištu za tu veliku bojišnicu. Zašto i bi? Rusija ima ljudstvo, ne treba premještati brigade s jedne na drugu kritičnu točku kao što to čini Ukrajina. Operacija u Kursku biti će školski primjer što se ne radi kada ti kronično nedostaje ljudstva, a vojska ti je razvučena na golemoj bojišnici. Uopće, zašto to naučavati na vojnim učilištima kada se podrazumijeva samo po sebi?

Unatoč silnim milijardama i tehnici koja neprekidno stiže, ruski ratni stroj melje i u trećoj godini rata. Došlo je vrijeme za prihvatiti poraz i spasiti što se spasiti da, okončati patnje vlastitog naroda. Međutim, mnogima bi ponos bio povrijeđen. Srušila bi se slika o NATO savezu i jedinstvu Zapada koji je uvijek u pravu i neupitna moralna veličina i arbitar u svjetskim zbivanjima. Zapad je davno izgubio moralni kompas i svoje vrijednosti. Često se povlači paralela sa Drugim svjetskim ratom kako bi se opravdalo ovo što se događa Ukrajincima. Međutim, ovo je potpuno drugačija Europa i potpuno drugačija Rusija. To još nije, a vjerojatno za života niti neće shvatiti gerijatrija u američkom Kongresu koja je konačno doživjela svoj dugo željeni obračun sa SSSR-om koji je (srećom) izostao u 20. stoljeću.

Kličko vs. Zelenski: Ne možemo zauvijek lagati svom narodu

Uzroci rata su članstvo Ukrajine u NATO savezu i gospodarski interesi SAD-a

 Kako bismo uopće razumjeli što se u Ukrajini događa, prvo što treba definirati jesu uzroci ovog rata. Ne radi se o „neprovociranoj ruskoj agresiji na Ukrajinu“ i tezi da je „Europa sljedeća“. I javnost to polako počinje shvaćati, nakon duge medijske propagande koja SAD i NATO uopće nije promatrala kao sudionike ovog rata. Rusija, a i Putin je to nebrojeno puta govorio, nema interesa u ratu s čitavom Europom.

Putin: Rusija nema interesa boriti se s NATO savezom

Uzrok rata je uključenje Ukrajine u NATO savez koji je proturuski savez, relikt Hladnog rata koji mora imati protivnika kako bi opravdao svoje postojanje. Uzrok rata su i američki gospodarski interesi u Europi, a o vojnoj industriji ne treba ni trošiti previše riječi. Svaki rat je profit za vojnu industriju. Dolazak NATO-a u Ukrajinu i na Krim za Rusiju je noćna mora, strateški interes vrijedan pokretanja rata. Znali su to svi zapadni čelnici, godinama unazad. Ako NATO pokuša ući u Ukrajinu, izbit će sukob. Upozoravali su na to njemačka kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik Nicolas Sarkozy prije 15 godina, no Biden je odlučio da je došlo vrijeme za obračun s Rusijom, ili tko god njime upravlja. Kamala Harris je dan ili dva prije početka rata izjavila: „Ukrajina će biti članica NATO saveza“. I tako je počeo "neprovocirani rat".

Američki senator Graham: Ukrajina ima minerale vrijedne trilijune dolara, ne smijemo to dati Putinu!

Ukrajina je svjetska pozornica geopolitičkih igara - žrtva sukoba velikih sila

 S druge strane, niti jedna sila ne smije ući u zapadnu hemisferu gdje caruje SAD. Sjetimo se samo Kubanske krize 1962. godine. SSSR je došao na Kubu razmjestiti svoje rakete i zamalo je izbio nuklearni rat. Zašto? Zato što je Florida u neposrednoj blizini, odnosno SAD čiji je interes bio ne imati SSSR u svom neposrednom susjedstvu. Šezdeset godina kasnije imamo gotovo identičan slučaj. Rusija neće tolerirati antiruski vojni savez u Ukrajini. Priče o suverenosti država ovdje su sporedno pitanje, u svjetskoj politici nebitne. Velike sile svijeta imaju prostor od strateškog interesa, SAD zapadnu hemisferu, Rusija Ukrajinu i okolne države nastale raspadom SSSR-a… Uzmimo za primjer članice NATO saveza. Vjeruje li itko da su Estonija i SAD ravnopravan partner? Niti Njemačka nije ravnopravan partner SAD-u!

Dakle, rat se mogao izbjeći, i to vrlo lako. Ukrajina je mogla pristati na neutralnost, odnosno Zelenski i njegovi sponzori, i odreći se članstva u NATO savezu i Europskoj uniji. Ako ne radi mira u Europi, onda radi sebe i života svojih građana. Švedska, do nedavno, nije bila u NATO savezu, Norveška nije u EU, Švicarska je neutralna stoljećima, što znači da NATO i EU nisu božanske institucije bez kojih nema kruha i mlijeka. Neutralnost otvara i mnogo više vrata – suradnju i s Istokom i sa Zapadom. Nažalost po Ukrajinu, ona se pretvorila u svjetsku pozornicu geopolitičkih igara. Postala je žrtvom sukoba velikih sila, a niti jedna od tih sila previše ne brine o životima Ukrajinaca.

Trump: 'Zelenski je najbolji trgovac ikad, SAD uvijek napusti sa 60 milijardi dolara'

Rusija i Njemačka: gospodarski savez koji je pogonio Europu

 Rusko-njemačka gospodarska suradnja pogonila je Europu, jeftini energenti mijenjali su se za gotov proizvod i tehnologiju. Jedan pogled na kartu Europe i ne može se ne zamijetiti kako je Rusija prirodan gospodarski saveznik Europe. Ona je susjed koji neće nikada otići, a i kada ga se potjera na gospodarskom polju, on se okrene Aziji i tamo preusmjeri pipe s naftom i plinom. Koliko je već paketa „sankcija“ usmjereno prema Rusiji bez ikakvog učinka? Rusija i dalje ratuje nesmanjenim intenzitetom, a takav rat može pogoniti samo snažna ekonomija. Slikovito rečeno, Europa si je pucala u nogu kako bi naštetila Rusiji.

Čitava Europa je u krizi s energentima. Njemačka pogotovo. SAD joj je uništio Sjeverni tok, jer zašto uzimati jeftin plin kada ga ujak Sam može prodati skuplje? Antony Blinken i Biden su Olafu Scholzu to nebrojeno puta objasnili. U njegovoj prisutnosti je Biden pred medijima par tjedana prije napada Rusije na Ukrajinu obećao da Sjevernog toka neće biti. Toliko o suverenosti i partnerstvu država članica NATO-a. Njemačka se početkom rata pokušala othrvati slanju velike vojne pomoći u Ukrajinu, ali pritisak „partnera“ u konačnici je doveo do toga da Leopardi danas gore u Donbasu, a Nijemci troše velik novac kako se ne bi smrznuli.

Što je cilj ovog rata? Američka mornarica u Sevastopolju? 

 Svoj interes odlučila je zaštititi Mađarska, njoj taj rat ne treba i to otvoreno govori od samog početka. Uz nju, tu je i Slovačka. Nijemci se okreću u drugom smjeru također. Oni na „prvim linijama“ potencijalnog glavnog bojišta Trećeg svjetskog rata počinju shvaćati da ovaj rat nema smisla. Međutim, oni tamo daleko – Britanci i Amerikanci, odnosno Bidenova administracija, ne razmišljaju ni o kakvom zaustavljanju rata. Svoj, odnosno naš novčanik je u potpunosti SAD-u predala i von der Leyen. Koliko sada iznosi račun? Dvjesto do tristo milijardi? A za što? Za članstvo u NATO savezu i američku mornaricu u Sevastopolju na Krimu? Zar je to interes Europe, Nijemca, Mađara, Slovaka, Hrvata?

Slovački premijer Fico: Uložit ću veto na članstvo Ukrajine u NATO, to bi uzrokovalo Treći svjetski rat

Postavlja se pitanje svih pitanja: što je cilj ovog rata? Oslabiti Rusiju? Nije uspjelo. Osloboditi Krim i Donbas? Taj je teritorij izgubljen, a vratiti ga može eventualno svjetski sukob s milijunima mrtvih u najboljem slučaju, ako se ne upotrijebi nuklearno oružje. Tada svi možemo „pakirati kofere“. Trenutačna strategija je ona koja glasi: Do posljednjeg Ukrajinca. Čitav narod Zapad koristi kao toljagu za udaranje po Rusima. No što ako je toljaga premala? Zapad će morati podvući crtu i reći: dosta je, ili će to učiniti sami Ukrajinci koji su umorni od ovog rata. Žrtve su nezamislive ovom današnjem svijetu koji živi u virtualnoj stvarnosti. Brojka od pola milijuna mrtvih vojnika spominjala se, iz ukrajinskih izvora, još prije devet mjeseci. Tko zna koliko se taj broj povećao, uzevši u obzir da se intenzitet rata nije smanjio, on se i povećao. Posljednjih mjeseci vidimo samo eskalaciju, od zračnih napada do Kurska i skorog kolapsa bojišnice u Donbasu.

Vrijedi li svjetski rat rusko-ukrajinske granice?

 Sve je veća potpora ukrajinskog naroda za mirovne pregovore, pa i za predaju okupiranih teritorija. Poticani su na rat koji ne mogu dobiti. Zelenski je u kampanji za predsjedničke izbore obećavao mir i pregovore s Rusima, zato je i izabran! Sve se to vrlo lako može provjeriti. U konačnici, čitav zapadni svijet si mora postaviti pitanje je li spreman žrtvovati živote svojih obitelji za rusko-ukrajinsku granicu? Želi li prosječan Amerikanac, Britanac, Francuz, Nijemac, Poljak, Rumunj, Mađar, Čeh ili Hrvat ići ratovati u Ukrajinu? Vrijedi li članstvo Ukrajine u NATO-u Trećeg svjetskog rata? Vrijedi li Trećeg svjetskog rata hoće li u Sevastopolju biti usidren američki ili ruski nosač zrakoplova? Rusija je velika nacija s nuklearnim arsenalom koji neće oklijevati upotrijebiti ukoliko se osjeti egzistencijalno ugroženom. Kako bismo razumjeli neprijatelja, moramo stvari gledati i iz njihove perspektive. Od Finske do Turske, Rusija na svojim granicama ima savez koji je izrazito antiruski. Opet, okrenimo ploču i zamislimo kako bi SAD reagirao na antiamerički vojni savez, primjerice, u Kanadi? Koliko bi dugo ta država potrajala?

David Cameron: Rat u Ukrajini je investicija za američku sigurnost, a niti jedan Amerikanac nije poginuo

Koliko vrijedi rusko-ukrajinska granica u životima hrvatskih vojnika? 

 Iz hrvatske perspektive, nama najvažnije, također si moramo postaviti pitanje jesmo li spremni za sukob s Rusijom i želimo li to? Vrijedi li smrt jednog hrvatskog vojnika rusko-ukrajinske granice? To su legitimna pitanja jer smo članica NATO-a. Zatim, premijer Plenković je u nedavnom posjetu Kijevu otkrio kako smo Ukrajini dosad dali pomoć u vrijednosti od 300 milijuna eura! To je nekih desetak paketa pomoći, rekao je naš premijer koji ovaj rat voli uspoređivati s Domovinskim ratom, iako su sličnosti gotovo pa nepostojeće. Devedesetih godina nije bio toliko ratoboran kao sada kada je u pitanju strana država.

Graničar Karlo Ressler želi plaćati rat u Ukrajini, Sinčića i Kolakušića nazvao „šarlatanima“

Ne postoji 'sveta alijansa' Hrvatska i Ukrajina protiv Srbije i Rusije

 Zašto je ovaj rat u Ukrajini neusporediv s Domovinskom ratom? Prvo i najočitije: Hrvatska nije Ukrajina, Rusija nije Srbija, i suprotno hrvatskim ukrajinskim nacionalistima na društvenim mrežama koji ovaj rat promatraju kroz navijačke naočale s krivom dioptrijom, ne postoji "sveta alijansa" Hrvatske i Ukrajine protiv Srbije i Rusije. Hrvatsko-srpskim odnosima se niti malo ne opterećuju ni Ukrajinci ni Rusi. Upravo suprotno, to ih ne zanima niti im išta znači. Srbi su Rusima upitno koristan, ali i poprilično glup pijun na šahovskoj ploči. Srbija je nebitna u čitavoj priči, davno su taj pijun Rusi poslali na protivničku polovicu ploče, ne računajući previše na njega.

Hrvatska ima nedavno iskustvo Domovinskog rata i razumljiva je solidarnost s Ukrajinom. Narod proživljava teške dane, njihova 91' traje već skoro tri godine. Protivnik je i puno jači. No, treba biti realan i reći da će pobjeda izostati. Ukrajinske „Oluje“ ili „Bljeska“ neće biti, koliko god nas na Zapadu uvjeravali u suprotno. Doduše, ti glasovi su i utihnuli. Sada dominiraju realnije priče: stanje na bojištu je teško, žrtve su velike i ne vidi se kraj ratu.

Milanović o ratu u Ukrajini prije 10 mjeseci: Koji je cilj ovog rata? Pobjeda protiv nuklearne supersile?

Nije isto: Tuđman je trebao biti u Haagu, Zelenskom se tepa kako je novi Churchill

 Hrvatska 1991. nije imala potporu svijeta, Jugoslaviju se nastojalo očuvati. Hrvatska je za razliku od Ukrajine dobila embargo na oružje i morala je švercati sve, od metka do MiG-a. Tuđman nije obilazio svijet gdje su ga dočekivali kao novog Churchilla. Nakon rata htjeli su ga i suditi u Haagu! Agresija na Republiku Hrvatsku u očima Zapada nije bila agresija već balkanski plemenski građanski rat podivljalih nacionalizama. U Haagu su sjedili i Gotovina i Mladić. Zatim, Hrvatsku se nije zasipalo milijardama iz američke, europske i državnih blagajni čitavog Zapada. Hrvatska nije dobila Abramse, Leoparde i Challengere. Nije dobila niti jedan F-16, nije dobila ni jedan Patriot niti Himars. „Oluju“ smo morali pokrenuti u petak prije vikenda kako nas UN i svjetski čelnici ne bi zaustavili usred operacije. Srećom pa je trajala samo tri dana, odnosno, ne srećom, nego sposobnošću, voljom i posvećenošću hrvatskih vojnika ratnim ciljevima.

Moral je u Hrvatskoj bio visok, a u Ukrajini je u stalnom padu od propale protuofenzive. Na mobilizaciju prije „Oluje“ odaziv uopće nije dolazio u pitanje. Ukrajinci se danas praktički otimaju s ulica kako bi se popunili redovi. Pitanje hrvatskog teritorija nikada nije bilo upitno, a u Ukrajini, razumljivo s obzirom na žrtve i nemogućnost pobjede, narod je spreman odreći se dijelova zemlje gdje u većini žive Rusi.

Velika razlika je i u uzrocima rata. Ukrajina se našla između dviju svjetskih sila, što nije bio slučaj u Hrvatskoj. Već smo ustanovili kako Ukrajinci ratuju za američke interese i na račun Washingtona i Bruxellesa. Međutim, u konačnici ipak oni plaćaju najskuplju cijenu. Ovaj bi rat mogao završiti slično kao Vijetnamski rat. Kada zagusti, zapadni sponzori će jednostavno odletjeti i otploviti otkuda su došli, a narod će ostati na milost i nemilost onima s kojima su ratovali. Dakle, potpuno su drugačiji uzroci rata, a drugačiji su i interesi velikih sila.

U slučaju Hrvatske - diplomacija, u slučaju Ukrajine - samo rat!

 Potom, treba reći i kako se rat u Hrvatskoj pokušavao od samog početka smiriti ili zaustaviti prekidima vatre i diplomacijom. U slučaju Ukrajine, diplomacija je postala pojam koji koriste izdajice. Iz Washingtona, Bruxellesa i Londona govora o miru nema, upravo suprotno, razgovara se u udarima zapadnim raketama duboko na ruskom teritoriju. O miru i pregovorima govore samo Orban i Fico, Putinovi pijuni ili špijuni, kako god hoćete. Mađarski ministar vanjskih poslova nedavno je upitao svoje kolege: Gdje je nestala diplomacija? Kada bi god izbio neki rat, pristup Zapada bio bi mir i kako postići diplomatsko rješenje. Zašto je Ukrajina izuzetak?

Péter Szijjártó: Zašto diplomacija nema prednost pred ratom, i to isključivo u slučaju Ukrajine?

Zelenski ne odustaje: Još novaca i još oružja

 Upravo je ovih dana njemački kancelar Olaf Scholz postavio pitanje diplomacije i kraja rata. S druge strane, odnosno sa iste „savezničke“ strane, bivši britanski premijer Johnson lobira kod svoje vlade i Bidenove administracije da se Ukrajini dopusti gađanje ciljeva u Rusiji naprednim zapadnim raketama. Johnson opet nastupa kao remetilački faktor miru. Zelenski poslušno prati Zapad, ali bez onih njegovih „izdajničkih dijelova“, i čini se kako je i u politici nastavio biti – glumac. Još novaca, još oružja, i dalje je moto Zelenskog. Pritom se zna i naljutiti kada ne dobije što želi, kao da ima božansko pravo na tuđe proračune, tuđi oklop, tuđe zrakoplovstvo i tako dalje.

Von der Leyen stigla u Kijev s praznim pričama za Zelenskog

Kakav pristup treba zauzeti Hrvatska? Treba li nam Rusija kao neprijatelj?

 Kako bi Hrvatska trebala pristupiti ovom problemu? U prvom redu, netko bi trebao reći Plenkoviću da se država koja ima sedamdesetak tenkova, 12 borbenih zrakoplova i nešto malo profesionalne vojske ne bi trebala uključivati u rat velikih sila, odnosno, aktivno pomagati u oružju, opremi i vježbanju vojnika jedne strane u sukobu. Hrvatskoj Rusija ne treba kao neprijatelj. Pomoći treba samo u humanitarnom smislu, naprimjer, u zbrinjavanju izbjeglica. Imamo iskustvo dva svjetska rata i oba su za Hrvate bili tragedija. Hrvati su išli i na Staljingrad 1942. i kako je to završilo? Treba li noga hrvatskog vojnika kročiti u Ukrajinu? Što se tiče autora ovog teksta, život jednog hrvatskog vojnika vrjedniji je od toga tko kontrolira Krim i gdje se nalazi rusko-ukrajinska granica.

Na kraju, tu je i financijsko pitanje. Svota od 300 milijuna eura za strani rat na koji Hrvatska ionako ne može pretjerano utjecati, odnosno, gotovo nikako, je nerazuman potez. Hrvatski Domovinski rat plaćali smo mi sami. Nikome ništa ne dugujemo, a ako se većina Hrvata slaže da toliki novac treba otići u državu koja je izrazito korumpirana, neka ide. Međutim, sudeći po komentarima na vijest kako je ta ogromna svota završila u Kijevu, golema većina građana taj bi novac radije vidjela u mirovinama ili bilo kojem drugom području gdje nam novaca nedostaje. U konačnici, svaka država koja vodi rat ne može ovisiti isključivo o stranim izvorima novca i oružja. Takav pristup u ratu iscrpljivanja sa stranom koja ima nadmoć u svemu osuđen je na propast.

Kada bi Zapadu bilo stalo do Ukrajinaca, ovaj bi rat već odavno završio

 Stoga, ova avantura Zapada mora završiti što je prije moguće, ne zbog „rusofilije“, već zbog života Ukrajinaca. Johnson je već jedanput spriječio pregovore, a sada, 500 000+ mrtvih kasnije opet lobira za eskalaciju. On neće ratovati, neće ni njegova djeca, niti djeca njegovih sugrađana. Neće ratovati ni djeca Ursule von der Leyen, ni Bidenov sin Hunter koji se okoristio vezama u Ukrajini, neće ratovati ni djeca Donalda Tuska, Jensa Stoltenberga, Justina Trudeau i Keira Starmera, ratovat će isključivo Ukrajinci. Što će rat dulje trajati, to će položaj Ukrajine biti nepovoljniji. Zelenski još nije izašao iz svijeta mašte, on je gubitnik u ratu. Krim je izgubljen, Donbas je izgubljen, a zašto su ti teritoriji izgubljeni koji su prije 2014. bili u sastavu Ukrajine, trebao bi pitati svoje gospodare u Washingtonu koji su mu rekli da je novi Churchill. Američki predsjednički izbori i pobjeda Donalda Trumpa sada su jedini izvor nade za Ukrajinu. Teško je povjerovati da će Harris odustati od strategije: Do posljednjeg Ukrajinca.

Zašto je sporan intervju Tuckera Carlsona s Vladimirom Putinom i prije nego što je objavljen?